Pregled posta

Politička kriza u Portugalu: možda važnija za budućnost Europe nego u Grčkoj

Sažetak:Parlamentarni izbori u Portugalu donijeli su znatan pad glasova za vladajuću koaliciju desnoga centra. Zadržali su relativnu većinu i ponudili "veliku koaliciju" Socijalističkoj stranci. Međutim je potonja sklopila savez s dvije radikalnije lijeve koalicije i prikupila većinu zastupnika. Predsjednik republike blokira formiranje nove vlade. Ova zbivanja mogu biti od dubljeg i dugoročnijeg značaja za Europu nego ona u Grčkoj. S jedne strane, umjerena i radikalna ljevica prevazišle su tradicionalan raskol. S druge, moćnici Eurozone bi ponovo mogli pokazati veliku grubost protiv anti-austerity vlade, ugrožavajući demokraciju. Podršku portugalskoj ljevici izražavaju konzervativna glasila 'Telegraph' i 'Forbes'.


RASKOL OKO MJERA EKONOMSKE STROGOSTI (AUSTERITY)

Parlamentarni izbori u Portugalu održani su 4. listopada. Zbog toga što su u prvom planu i dalje dvije tradicionalne političke snage, ne privlače pažnju inozemne javnosti kao u Grčkoj ili predstojeći u Španjolskoj. Ali bili su obilježeni snažnom polarizacijom oko mjera strogosti (austerity), koje su bile ključna tema izbora.

Rezultat, dogovori poslije izbora i reakcija predsjednika države doveli su do znatnih promjena i političke, pa možda i ustavne krize. (Vidi rezultate i ažurirane informacije o problemima sa sastavljanjem vlade na wikipediji.)

Godine 2011. bio je s EU-ECB-IMF "Troikom" dogovoren "bailout" od 78 milijardi eura. Taj je sporazum produljen 2014.. Europska središnja banka i dalje provodi "quantitative easing".

Aktualna vlada bez dvoumljenja je istakla slogan "Austerity Works" (citiram iz uredničkog komentara na engleskom u ljevičarskom britanskom Guardianu, objavljenog dan poslije izbora.)

U članku objavljenom dva dana pred izbore, Guardian piše da je nakon 2011. vlada desnoga centra, na čijem je čelu Pedro Passos Coelho, položila svaki ekonomski test koji su joj zadali lideri Eurozone. Skresali su plaće i mirovine i davanja za javne službe, ali i povećali poreze da bi mogli prikupiti dovoljno novca za plaćanje dugova.

Nakon vrhunca krize, ekonomija u posljednje dvije godine pokazuje pozitivne znake oporavka. Rast BDP-a u drugom tromjesječju 2015. bio je 1,5%. Stopa nezaposlenosti smanjena je na 12,4%. Kreditni rejting, koji dodjeljuju agencije Standard & Poor’s i Fitch, je pristojnih BB+.

VAŽNA ULOGA PREDSJEDNIKA DRŽAVE

Portugalski predsjednik države ima jaču ulogu u formiranju vlade nego hrvatski. Sustav je polupredsjednički, kakav je Hrvatska imala u vrijeme Franje Tuđmana (što je promijenila saborska većina u vrijeme Račanove vlade).

Članak 187. Ustava (citiram engleski prevod) kaže: »The President of the Republic appoints the Prime Minister after consulting the parties with seats in Assembly of the Republic and in the light of the electoral results.«

Dakle, postavlja Prvog Ministra, a ne samo daje mandat (a zatim, na njegov prijedlog, imenuje ministre), i to "u svjetlu izbornih rezultata", bez obaveze da vlada mora imati podršku većine zastupnika. Tako može doći do direktnog sukoba predsjednika i parlamentarne većine; sad se to i događa.

REZULTATI IZBORA

Vladajuća koalicija desnoga centra Portugal a Frente (PaF) (Portugal naprijed) izgubila je 22 mandata i time i većinu u Skupštini Republike: imaju 107 zastupnika od 230. U glasovima, opali su na 38%, od 51% koliko su bili osvojili 2011..

(Glavna stranka koalicije je "socijaldemokratska" po imenu, ali faktički je stranka desnoga centra, u Europskom okupljanju među pučanima kao i HDZ. Ime potječe od toga, što nakon rušenja fašističke diktature i "revolucije karanfila" 1974. nijedna stranka nije smjela staviti u ime "konzervativna", "kršćanska" isl..)

Prije četiri godine PaF je trijumfirao srušivši s vlasti Scijalističku stranku (SP), koja je uvela zemlju u financijski slom. Tadašnji predsjednik PS Jose Socrates danas je u kućnom pritvoru pod optužbama za korupciju.

Socijalisti su se oporavili, za razliku od Grčke i djelomično Španjolske. Veliku zaslugu za to ima sadašnji predsjednik stranke Antonia Costa, bivši gradonačelnik Lisabona, koji je bio poznat kao žestoki unutrašnji kritičar vrha stranke u doba kad je bila na vlasti.

Znatno je ojačao Lijevi blok (BE), anti-austerity koalicija slična Sirizi. U usporedbi s anketama, oni su najviše profitirali od glasača koji se odlučuju u zadnji čas.

Tri snage ljevice osvojile su ukupno 51% glasova.

Mnogi birači su očito rezignirani ili ne mogu odlučiti za koga glasati, jer je izlaznost na izbore bila samo 57%.

NEOČEKIVANA KOALICIJA LJEVICE

PaF i predsjednik države ponudili su Socijalističkoj stranci (SP) mogućnost velike koalicije ili podrške manjinskoj vladi PaF-a, uz ublažavanje austerity mjera ali zadržavanje iste strategije. Održana su dva sastanka, ali je predsjednik SP António Costa ponudu odbio. On je ranije izjavljivao da bi takvu ponudu prihvatio samo u slučaju invazije vanzemaljaca.

Prije izbora, izgledalo je malo vjerojadno da bi SP mogla dogovoriti poslijeizbornu koaliciju s dvije snage radikalne ljevice. U četrdeset godina portugalske demokracije,socijalisti su sklapali saveze sa strankama desnoga centra, ali nikad s komunistima. Costa je međutim vodio takvu koaliciju kao gradonačelnik Lisabona.

Došlo je ipak do dogovora o suradnji. Socijalistička stranka ima 86 zastupnika (+12 u odnosu na 2011.), Lijevi blok 19 (+11), a koalicija komunista i zelenih Coligaçao Democrática Unitária (CDU) 17 (+1). Potonji su u srpnju organizirali anti-austerity prosvjed u Lisabonu na kojem je sudjelovalo 100.000 ljudi.

Izgleda da taj sporazum bio neočekivan za promatrače i analitičare, jer između socijalista i komunista postojala je gorka svađa još od rušenja diktature prije 40 godina; u širem povijesnom okviru, to je dio raskola radničkih stranaka starog stotinu godina.

S ukupno 122 od 230 mandata imaju solidnu većinu i stvar bi morala biti jasna. Ali Guardian u gore linkanom komentaru navodi da unutar PS postoje nesuglasice oko strategije. Pristaše austerity politike sad to nastoje iskoristiti.

PREDSJEDNIK DRŽAVE PROTIV PARLAMENTARNE VEĆINE

Prije nego što su dogovori ljevice završeni formalnim pismenim ugovorom o koaliciji, predsjednik republike Anibal Cavaco Silva je 22. listopada proglasio (ponovo) za predsjednika vlade predsjednika PaF Pedra Pasosa Coelha. (Silva je predsjednik republike od 2006., a u razdoblju 1985.-1995. bio je predsjednik vlade.) Pristaše desnice navode kao argument da ljevica još nije potpisala formalni koalicijski sporazum, pa je PaF legitimni pobjednik izbora.

Pritom je Pasos Coelho naveo razloge koji dovode u pitanje osnove sustava parlamentarne demokracije. O tome u tekstu Nacionalni interes ispred volje naroda : ljevici ne daju da formira vlast. (Zapravo je to prijevod komentara u Telegraphu, koji spominjem dolje.)

Predsjednik smatra previše rizičnim da dozvoli Lijevom bloku ili komunistima i da se primaknu vlasti, insistirajući da na vlasti treba da ostanu konzervativci, iako su manjina, kako bi se zadovoljili Brisel i umirila inostrana finansijska tržišta. (...)

"U 40 godina demokratije, nijedna vlada u Portugalu nije zavisila od podrške anti-evropskih snaga, čija se kampanja zasniva na ukidanju Lisabonskog sporazuma, Sporazuma o stabilizaciji, koordinaciji i vladavini u evropskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji, Pakt o stabilnosti i rastu, a takođe žele i da razmontiraju monetarnu uniju i izvuku Portugal iz eurozone. Takođe žele i raspuštanje NATO pakta", kazao je Kavako Silva.

Portugalski predsjednik je rekao i da je ovo najgori trenutak za radikalne promjene. "Nakon što smo preuzeli težak program finansijske pomoći, koji zahtijeva veliko žrtvovanje, moja je dužnost u skladu sa ustavnim ovlašćenjima koje imam da spriječim lažne signale koji bi se poslali finansijskim institucijama, investitorima i tržištima“, istakao je Kavako Silva. (...)

Zanimljivu diskusiju (na engleskom), s različitim stavovima i puno dodatnih podataka, pogledajte uz članak na reddit.com.

Tako zasad ostaje na vlasti aktualna vlada, koja bi dapače uskoro trebala novom sastavu parlamenta ponuditi prijedlog proračuna za 2016.. Predsjednik republike je pozvao socijalističke zastupnike na neposluh prema vodstvu svoje stranke, tj. da glasaju za prijedlog proračuna.

POLITIČKA, A MOŽDA I USTAVNA KRIZA

Predsjednik PS António Costa reagirao je ljutito, poručivši da socijalisti neće dozvoliti da im profesor Cavaco Silva drži lekcije i da uzorpira ovlaštenje parlamenta.

Dan kasnije, u petak 23. listopada, biran je predsjednik Skupštine Republike. Kandidat PS izabran je s 120 glasova, a kandidat PaF dobio je 108, što potvrđuje odnos snaga.

Što je slijedeće? Po Ustavu, Vlada mora u roku od deset dana predložiti svoj program Skupštini Republike. Ova ga može odbiti, za što je potrebna apsolutna većina glasova (116). Ako program bude odbijen, vlada mora podnijeti ostavku. Ali, Skupština Republike ne može imenovati predsjednika vlade, nego ga opet imenuje predsjednik republike, koji opet ide s programom u Skupštinu.

Tako bi se mogla produljivati krizna situacija. Slično smo doživjeli u Hrvatskoj 1995.-1997., kad je tadašnji predsjednik Republike četiri puta zaredom odbijao kandidate za gradonačelnika koje je predlagala većina u Skupštini grada Zagreba, te je gradom dvije godine upravljala prethodna gradonačelnica kao povjerenica koju postavlja predsjednik.

Dok pristaše portugalske desnice dokazuju da nema ustavne krize jer predsjednik države samo koristi svoja ustavna ovlaštenja, komentatorica ne-baš-ljevičarskog portala "Forbes" Frances Coppola (koja inače piše »o bankarstvu, financijama i ekonmiji«), o događajima u Grčkoj i Portugalu piše pod naslovom The Fallout From The Greek Crisis Threatens European Democracy.

POSLOVNI MAGAZIN "FORBES" PODRŽAVA RADIKALNU LJEVICU

Članak počinje vrlo dramatično: podsjećanjem na oružanu intervenciju Varšavskog pakta protiv Čehoslovačke 1968. g.. Vlada Aleksandra Dubčeka bila je srušena jer je kršila "socijalistička načela" i (navodno) željela izvesti Čehoslovačku iz Varšavskoga pakta.

Autorica smatra da je lomljenje grčkog premijera Ciprasa bilo slično. Europski lideri odbili su bilo kakav ustupak i surovo pritisli Grčku, iznudili kapitulaciju te njenu vladu učinili marionetskom. »To temeljito odbacivanje demokracije bilo je pozdravljeno od financijskih tržišta i rejting agencija.« Grci su naučili lekciju i pokorili se. Brisl ne mora slati tenkove: ECB može baciti cijelu zemlju u bijedu.

A sad portugalski predsjednik kaže da je nedozvoljiva "anti-europska" vlada. Autorica u njegovim riječima »moja je dužnost spriječiti da pogrešni signali budu poslani« prepoznaje strah od nemilosrdne reakcije i brutalnih pritisaka, kakve je doživjela grčka vlada. Jer, kakve bi signale slao politički kaos, ako se borba predsjednika i parlamenta nastave mjesecima?

PODRŠKU LJEVICI IZRAŽAVA I KONZERVATIVNI BRITANSKI "TELEGRAPH"

Neobično je da u Guardianu nema aktualnog komentara. Nasuprot tome, drugi britanski dnevnik, konzervativni Telegraph, u petak donosi komentar (autor je Ambrose Evans-Pritchard) Eurozone crosses Rubicon as Portugal's anti-euro Left banned from power. Tijekom vikenda, taj je komentar zamijećen i citiran na više mjesta na Svemrežju.

Telegraphov autor pokazuje mnogo više simpatija za portugalsku ljevicu od Guardiana. To je vjerojatno rezultat zajedničkog euro-skepticizma ("Troiku" nazivaju "EU austerity mandarins"), osobito odbojnosti prema zajedničkoj valuti i interesu njemačkih financijskih moćnika kojima ona ide u korist. Komentar, koji dolje opširnije prepričavam, izgleda kao da ga je pisao radikalni ljevičar.

Portugal danas više nije pod strogom kontrolom Troike. Ne prijeti im momentalna kriza financija, jer su povećali devizne rezerve preko osam milijardi eura. Ali MMF kaže da je zemlja i dalje "visoko ranjiva" na moguće šokove ili ako prestane provodit reforme. Javni dug je 127% BDP-a, a ukupni dug 370%, što je gore nego u Grčkoj.

Rui Tavares, parlamentarni zastupnik zelenih (koji su u Portugalu radikalno lijevi i u spomenutoj koaliciji s komunistima još od 1987.) rekao je da predsjednik republike stvara ustavnu krizu nastojeći spriječiti da čak i umjereni ljevičari preuzmu vlast. On koristi komuniste i Lijevi blok kao strašilo (strawman), inzistirajući na njihovom opasnom radikalizmu; ali to je bez osnove.

RADIKALNA LJEVICA PRISTALA JE NA KOMPROMIS

Obje su se koalicije u pregovorima sa socijalistima složile da odustanu od svojih zahtjeva za napuštanjem euroa, izlaskom iz NATO-a i nacionalizacijom u ključnim sektorima ekonomije.

Tim političkim kompromisom, stvoren je program buduće vlade koji, piše Evans-Pritchard, obnavlja keynesianske strategije koje je socijalna demokracija odbacila 1990-ih, usmjerene na makroekonomske poticaje ekonomije kroz državnu potrošnju, prvenstveno za obrazovanje i zdravstvo; one su nespojive s fiskalnim mjerama koje nameće EU (Fiscal Compact).

"BLESAVI UGOVOR" NAMETNUT OD TROIKE VODI U BEZIZGLEDNOST

Taj »blesavi ugovor« ("foolish treaty", Telegraph) obavezuje Portugal da smanji svoj dug na 60% BDP-a u slijedećih 20 godina. Tako je zemlja dovedena u dugoročnu austerity zamku. Stvaraju se trajni problemi na tržištu radne snage i kronično nizak nivo investicija.

(Uz rezanje socijalnih troškova, vlada je u proračunu za 2013. morala istovremeno povećati poreze, da bi zadovoljila zahtjeve bailouta. Pritom je ipak ostala rupa u pokrivanju troškova zdravstva i umirovljenika. U predizbornoj kampanji, socijalisti su se zalagali za alokaciju dijela korporativnih poreza za socijalne fondove, ali i za snižavanje poreza da bi dali poticaj ekonomiji.)

U isto vrijeme, nastavlja Evans-Pritchard, sve drugu zemlje južne Europe pokušavaju postići isto, a također i drugdje širom svijeta razne vlade provode snažne deflacijske akcije. Tako nema nade za rast. Ta strategija pobjeđuje samu sebe, jer i u dobra vremena BDP bez poticaja stagnira pa teret odricanja postaje sve teži. Kad se dogodi slijedeća recesija, situacija će postati beznadežna i Portugalu će trebati otpis dugova.

Silva je, kaže konzervativni Telegraph, kao predjednik vlade nametnuo »reakcionarnu ideološku agendu«, u interesu kreditora i establišmenta Europske monetarne unije (prvenstveno iz Njemačke), a to je drsko predstavljao kao obranu demokracije. A sad u ime demokracije portugalski konzervativci i njihovi medijski saveznici kažu da ljevica nema legitimno pravo na vlast.

U ime obrane eura, radi se ono što se puno puta događalo tijekom 20 stoljeća, naročito u Latinskoj Americi. Siriza je bila zdrobljena i prisiljena na predaju jer se usudila suprotstaviti eurozonskoj ideologiji. Sad portugalskoj ljevici prijeti jednako bacanje u stroj za mljevenje mesa.

DILEME LJEVICE U SUKOBU S FINANCIJSKIM MOĆNICIMA

»Europski socijalisti su suočeni s dilemom. Oni su se konačno probudili i suočili s neprijatnom istinom da je monetarna unija autoritarni desničarski poduhvat koji kida demokratsku osnovu. Ali ako na bilo koji način djeluju u skladu s tim uvidom, riskiraju da ih se blokira u preuzimanju vlasti. Brisel je stvarno kreirao monstruma«, zaključak je komentara u konzervativnom dnevniku.

Što se, stvarno, događa na ljevici u Europi? Skreće li ljevica opet ulijevo? Ukazuju li se perspektive prevladavanja stoljetnog sukoba radikala i moderata? U nedavno objavljenom tekstu Ljevica bez etiketa, španjolski politolog Ignacio Sánchez-Cuenca analizira mogućnosti da se prevlada uzajamna sumnjičavost socijaldemokrata i ekstremnijih ljevičara, te da zajedno ponude nove, realističke i uzbudljive političke programe.

Socijaldemokrati su se našli u procijepu: da bi ostali moguće vladajuće opcije, prilagodili su se općem valu neoliberalizma i globaliziranog financijskog kapitalizma; a ipak su morali pokazivati određeno suprotstavljanje. Tako su počeli gubiti podršku na obje strane, s biračima koji se okreću radikalnijoj ljevici (Siriza, Podemos u Španjolskoj, pa i Die Linke u Njemačkoj idr.) ili pak centrističkim ili čak desnim strankama.

Podjela na ljevici pomaže desnim strankama; kao primjer spominje i Portugal (članak je objavljen 8. listopada, nekoliko dana nakon izbora). U zemljama s većinskim izbornim sustavom u progresivnim strankama javljaju se lideri koji ponovo mobiliziraju podršku tradicionalnog biračkog tijela, kao Jeremy Corbyn u UK i Bernie Sander u SAD.

NOVI SAVEZ UMJERENE I RADIKALNE LJEVICE?

Sánchez-Cuenca kaže da radikalne stranke moraju prihvatiti da ne mogu osvojiti vlast (slučaj Grčke je izuzetan), jer većina birača u visokorazvijenim zemljama odbit će rizike radikalnih mjera. One mogu doći na vlast samo u koaliciji sa socijalnim demokratima.

S druge strane, politike koje provode socijalni demokrati nedovoljne su da isprave rastuću nejednakost i prekarizaciju radne snage. One su samo ublažavale posljedice, redistribucijom dijela novca kroz socijalne potpore, a bez izazova dominantnim odnosima moći koji idu u korist kapitala, a na štetu radnika.

Ujedinjenje bi moglo biti moguće oko realističkih programa za promjenu ka većoj jednakosti i zastupanju interesa rada. Realističkih u tome, da ne izazivaju strah ali ni nerealna očekivanja. Bez parola o rušenju kapitalizma, ali nastojeći na promjeni odnosa moći, koji su se od 1980-ih okrenuli u korist krupnog i osobito financijskog kapitala.

Poseban je zadatak u zemljama koje su dio eurozone. Sama Europska unija nastajala je uz snažan naglasak na socijalnim kriterijama u integraciji, a onda je to palo u drugi plan. Ljevica mora dokrajčiti pretjeranu moć banaka i velikih korporacija nad ekonomijom i politikom, u interesu radnika ali i malih poduzetnika (a mogli bismo dodati i male poljoprivrednike).

U Portugalu se, izgleda, neočekivano javio upravo ovaj model savezništva na ljevici. Borbe se nastavljaju. Nešto slično možda se dogodi u Španjolskoj na izborima 20. listopada (socijalisti i Pademos).


Post je objavljen 26.10.2015. u 06:37 sati.