Marketing
NEPLANIRANI DOLAZAK U PAG
Petak ujutro, bura, zubato sunce, promet blokiran, trajekti ne voze, a trebao bih do Paga, pa onda do Zadra. Otac mi je u bolnici u malo vremena po drugi puta. Mater je zabrinuta, ali spremna. U Tebe se Gospodine uzdam, bilo je geslo biskupa, kojeg se u Hrvata najviše spominje, i vjerujem da je to jedino geslo koje bi svaki imalo poučen katolik u Hrvatskoj mogao odgovoriti, čije je to bilo biskupsko geslo.
Predlažem Tamari da idemo "okolo". Još uvijek se mi Pažani držimo pojma "okolo" kada nas ta naša bura prijeći da dođemo na otok. Kako ćemo okolo ako je i dolje sve blokirano. Ma ne tata, idemo autoputom do Zadra za dva sata smo tamo. Tako je i bilo. Krenuli smo preko Bosiljeva i za dva sata smo bili u Zadarskoj bolnici.
Po dolasku htio sam pozdraviti dr. Ivana Škifića, koji je specijalista traumatolog i kojeg još kao dijete znam, uostalom njegova pokojna majka dr. Javroka Škifić radila je samnom na rehabilitaciji. Ivan nam je omogućio da izvan redovnih posjeta možemo vidjeti dida, kako Tamara kaže.
Nisam pesimist, što se zdravlja dide tiće, ali situacija djeluje zabrinjavajuće i vjerujem u zdravstvene djelatnike koji daju sve od sebe da se didi pomogne.
Zazivam pomoć Majke Božje od Staroga Grada, kojoj se moj otac toliko utjecao. U njegovom "takuinu" uvijek je bila njena slika koja ga je pratila po svim morima na kojima je plovio.
Marijo prihvati naše molitve, i zauzmi se kod Gospodina za milost spasenja i bdij nad zdravljem našeg oca. Što sam drugo mogao zamoliti?
Nakon svega jurimo prema Pagu da stignemo na sprovod barba Grgi od Preboja. Znam da će se moji rođaci iznenaditi kada me vide na sprovod. Na paški most dere bura, zaustavili smo se minutu da doživim moć bure, tu njenu snagu. Zamalo me srušilo na pod. Tamara nije ni pokušavala izići iz auta.
Došli smo na groblje petnaest minuta prije sprovodnih obreda. Koliko fameje na sprovod. Kamo god se okrenem je neki od člana fameje. Vidim da im je drago da sam ovdje, i Mirjani i Ivu i Margiti. I pored svoje žalosti, pitaju za oca. Odmah su shvatili da sam bio u Zadar, pa sam to spojio da dođem i na sprovod.
Sprovodne obrede pored novog Paškog župnika predvodio je don. Dario Tičić. Ispratio je Dario još jednog člana svoje ulice. Njihova ulica mogla bi puno toga govoriti o življenju i povijesti jednog grada, grada koji pomalo iščezava.
Red je kao i uvijek, da nakon sprovoda obiđem grobove svojih najmilijih, tim više što sam siguran da za nadolazeći blagdan neću biti u Pag.
Spustio sam se do grada, ulice puste, nigdje nikoga, a koji dan, Bogom dan. Dobro je Duško Paro pjevao:
Kada dođeš u moj grad,
Što malen je i tih.
Gdje ulice su puste,
Ja često sanjam njih.
Ja sjetim se na dane,
Što provedoh ih tu,
A, nitko da mi maše
I, nitko da mi priđe,
Zar nikom nisam drag?
Tim mislima spuštao sam se Velom ulicom prema rivi i onda na zidu Kneževog dvora iznenađenje, postavljena je ploča za plakatiranje. Hvala Ti dragi Bože, da ove moje javne apele netko čita i da se nakon mojeg posta po dolasku sa godišnjeg odmora, netko sjetio i poduzeo mjere da se zaštite javni prostori kako ih se dalje više nebi uništavalo. Hvala Vam!
Na rivi ispred Zeca, ispred Šmita, ispred Kužmarja tu i tamo nešto malo ljudi koji uživaju na ovom zubatom suncu. Kada si u zavjetrini grije tolikom silinom da se ni ne možeš dugo zadržavati na tom suncu, na koncu nije ni zdravo. Ali, ljudi prkose svemu, ujedno i štede. Strašno mi godi ova tišina, ovaj mir. Da je barem ovako po ljeti kada sam doma.
Pred dolazak pred kuću još sam htio provjeriti dali su labudovi tamo. Samo je bio jedan, pa kada je primjetio da fotografiram, valjda je pomislio da ću mu dati nešto za jesti. Ide prema meni. Međutim Radan je primjetio njegovu namjeru, došao je do mene i dao mu suhog kruha. Kaže mi čovjek da ih je bilo dvanaest, i da su ih djeca naučila nositi im kruha i hraniti ih. Biti će da su se ovi ostali negdje sklonili od bure.
Mater mi je preporučila da kada dođem doma, neka zapalim špaher. Da je sve spremila a moje je samo da potpalim.
Ružno je bilo ući u kući u kojoj nema nikoga. Naviknut sam da me otac uvijek dočeka, a sada je sve prazno. Neugodan osjećaj.
Ovakav kraj tjedna sigurno nije bio planiran, niti bih volio da sam ga planirao na ovakav način. Ništa dobro me nije dovelo u moj grad, ali opet si sretan da si tu, pa makar i u lošim vremenima. I to je dio života.
Vrijedilo je doživjeti i ovo iskustvo.
Post je objavljen 25.10.2015. u 19:02 sati.