Marketing
Zna li ovdje i'ko srecu pisati je l' neko cuo za ljubav danas mozda je vaznije znati brisati ono sto je davno ostalo iza nas
U protekla dva dana dva puta san pogledala Perfect romance.Mislim film sam po sebi nije loš,ali nije ni dobar da bi ga namjerno išla pogledat dva puta.Nije ni 50 nijansi sive pa san ga eto pogledala četiri puta.Ali dobro nekako dođe taj splet okolnosti.Savršena romansa je relativno zanimljiva priča.Majka otvori račun svojoj kčeri na jednom od onih dateing siteova i krene se dopisivat s nekin likon.Baza je da mama piše onako kako se ona osjeća.Zapravo sve što napiše je ona,samo slika zapravo pripada njenoj kčeri.I sada da ne iden u prepričavanje filma,na kraju mama i lik s koin se dopisivala završe skupa,kći završi s prijateljem iz djetinjstva.U biti cila radnja filma se odvija u pretvaranju nečeg što nisu.Dok si na kraju ne priznaju istinu.
Ovo mi se činilo kao zgodna paralela na temu pokušaja.Danas pokušaji meni izgledaju ko promašaji.Možda u nekom drugom svijetu to i izgleda drugačije,ali ne sjećam se kad san onako doživila jedan ozbiljano pokušaj.U našem društvu meni se čini svi ili pak dobra večina,da ne ispadne da generaliziram,zapravo pate od straha od odbijanja.Mislim da varijanta da netko trijezan pokuša odvest curu na kavu je ekvivalent snijegu u Splitu.Nema to veze s karakterom,nema to veze ni s izgledom,ako mene pitate ima jedino veze s poremečenim vrijednostima ili psihom.Mislim,šta je najgore što ti se može dogodit kad nekog pozoveš na piće?Da ti kaže ne hvala.Ako ti to predstavlja problem,šta je tek s ozbilljnim životnim situacijama.Jasno je meni da si ti nemoćan pred njom,onom posebnom,ali ne možeš bit nemoćan pred svakom.Ne možeš bit nemoćan toliko da ne pokušaš.Nemoć dolazi kad shvatiš s čim imaš posla i protiv čega ne možeš.Nemoć je pretpostavka izazovu.Zapravo nemoć nas čini jačima,tjera nas da je ne pokažemo.
Nešto se opasno pomaknulo pod našim nogama kad ne vidimo cijelu sliku.
Klecala mi koljena nisu do sada,znala san ponavljati svaku rečenicu po nekoliko puta,ali to me nije sprječavalo da nekom kažem gdje mu je mjesto i što ga ide.
Oooo dugo te nije bilo,kaže on meni jednom prilikom.
Mislim se u sebi jesi čorav pa ne vidiš da san svaki dan u tvojoj smjeni tu ili se zajebavaš.
Ili je problem u meni,možda nisi vidio?
Mislim da je to tvoj problem ipak.
Jebote kad se sjetim tog trenutka,sad mi je neugodno.Rugala sam se sama sebi mjesecima dok više nije prestalo biti smješno.
Osobno nisam od onih koji glume nedodirljivu.Mislim istina je da nije lako postati dio mog života,ali to ne znaći da je zabranjeno proći kroz vrata.U redu je dati šansu,onome tko je zatraži,isto tako je u redu i dopustiti sebi da ta šansa potraje dok se dobro osjećaš u njoj.Daš priliku,ako to stavrno želiš odma na prvu,na drugu možeš igrati toplo hladno.Kod nas ako ljudi i krenu prvp krenu s toplo hladno pa dok se ne razvodni.Milijun puta sam najdražim ljudima rekla pojednostavni,manje češ se živcirat ispostavilo se točniji pristup.Imam dobrih savjeta kad su drugi u pitanju,sama na sebi ih redovito ne primjenjujem.
Čini se da svi trebamo malo drame,malo teatra,za sebe.Trudim se ne dramatizirat toliko i ne pred bilo kim i ne oko bilo čega.Trudim se,ali ne znaći da ponekad i sama ne padnem na tom ispitu.
I opet san otišla predaleko s temom,a zapravo sam htjela reći da sve u čemu se pretvaramo nije dugog vijeka.Da pokušavati biti netko drugi nije isto što i biti netko drugi.Nemoguće je predugo živjeti pod tuđim identitetom.Ovaj blog je nabolji pokazatelj toga.Mogla sam ja i dalje pisati pod pseudonimom njene perspektive i dalje pišem,ali ipak negdje piše tko sam.
Mogla san neko vrijeme odgađat razloge,mogla sam i skrivat razloge,ali prije ili kasnije nešto u nama se prelomi.Nešto pukne i kažemo si dosta je izbjegavanja.Istina je da možda nisan najbolja osoba da govorim o pokušajima i kako bismo svi trebali pokušati.Pokušati radi vlastite sreće,usuditi se što se ne bismo nikad usudili.Ja koja u nedjelju navečer sjedim u piđama outfitu s istom raščupanom frizurom s kojom sam se jutros probudila,ja koja umalo da nisan preko te iste piđame obukla kaput jer trebala sam otić do pekare.Ja koja danas gledan maču na majici i mislim si može još dva dana dok je ne operem.Ja koja san cijeli dan provela provlačeći se na relaciji krevet-kauč-frižider.Ja govorim o tome kako treba pokušati.Moj izgovor je nedjelja i projekt s kojim sam u debelom zaostatku i činjenica da danas ne planiram pokušavat dobit nečiju pažnju.Danas nije dan za to.
Ali uzmimo za primjer neki sasvim običan dan,kad jednostavno zaboravimo iskoristiti sve što nam život pruža.Sasvim običan dan kad jednostavno sjedimo za jednim stolom dok osoba koja privuče našu pažnju sjedi na totalno drugom kraju i ipak tako daleko upadne nam u vidno polje i mi ništa ne napravimo.Nazovimo stvari pravim imenom!PIČKE SMO.Priznajmo si pičke smo.Onako generalno kao ljudski soj.Ne treba razmišljat unaprit,treba mislit samo an trenutak.Ako razmišljate kratkoročno manje se brinete.Dugoročno stvara pomutnju i nitko vam to ne može garantirat uz svu moguću želju.
Pokušaš i kreneš dan po dan i vidiš kuda te život odvede.Nitko ti ne može zabraniti sanjati,ali sam sebi moraš zabraniti planirati.Jer život je ono što se dogodi dok planiraš i najčešće nije ni blizu našem planu.
Carpe diem and keep trying.
Post je objavljen 25.10.2015. u 16:57 sati.