Dugo traje šetnja kroz centar grada, jer u glavi vlada pješčana oluja što oslikava lik. Zimska noć je toliko nebitna da šal grije unutrašnjost džepa jakne.
Večer u kojoj sam odustao od sebe i spašavao se, predhodila je izgubljenoj šetnji koraka i mislima što su pripadale njoj. Večer što postala je projektom izgubljenog muškarca završila je osjećajem probuđenog dječaka. U knjižari sa disko kuglom i izlogom prekrivenim bijelim jeftinim papirom u koji se najčešće zamata kava, tražio sam svoje mjesto među ljudima iako bi najradije bio vješalica koja se nekim čudom nije prevrnula od težine silnih jakni. Trenutni spas u omalenoj kuhinji ometa biće, za koje nisam ni slutio da će me ispuniti, pitanjem: “Ima li ovdje čaša?”. No misli o bijegu nisu bile ometane.
Iz pristojnosti prema prijateljici u čijem sam društvu došao zadržao sam se još malo kreirajući misao o bijegu u vidu ovisnosti o cigaretama. Tako je lako bilo uzeti jaknu, izaći van sa kutijom cigareta i zatvoriti vrata a tako je teško bilo prihvatiti misao okruženja sa normalnim ljudima koji su se potrudili organizirati sve, prirediti pristojnu hranu i piće, pripremiti prostor, glazbu, smisao i tematiku večeri. Hodajući gore dolje po pločniku ispred malene knjižare skrasio sam se u malenom kafiću gdje je stariji gospodin radio u društvu vlastitih misli. Uz pivo smirio sam misli, možda čak i tjeskobu, te odlučio večer provesti u malenoj knjižari za koju sam kasnije shvatio kako bi bila idealan prostor za stanovanje. U skromnom opisu, djelovala je kao brod, sa stepenicama na pramcu što je predstavljao ulaz i stepenicama na krmi što se produžila sa malim produženim prostorom i vratima što su vodile u malu kuhinju i u nastavku u mali sanitarni čvor. Trup, sredina broda, uz detalj starog opločenog kamina što me podsjetio na djetinjstvo i oprženo bedro na nozi, djelovao je jako prostrano iako uz kauč popunjen sa stolicama. Trup se pretvorio u plesni podij, a kasnije u privatni bal pokreta u mojim očima. Jarbol iznad centra događanja je predstavljala platforma dovoljno prostrana da u mojoj mašti ima ulogu spavaće sobe. Prije ulaza u “moj” stan naletio sam na kolege pušače, jedan par, kako je kasnije večer pokazala meni jako drag, te jedno biće sa neponovljivim, jednostavnih ali predivnih crta licem te kose tako tanke, duge i skladne kao slap što sipi sa litice bez vodene prašine, kao da po kakvim nitima tek stoji, ne pada. Nakon kratkog razgovora hladnoća nas je potjerala na plovidbu omalenog drvenog broda. Uz novo poznanstvo ambijent je poprimio sigurniji predznak te iako sjedeći na stepenicama kraj ulaznih ili bolje reći izlaznih vrata, kroz razgovor sam se opustio i polako pogledom prepuštao posebnom biću koje je bilo na dovoljnoj udaljenosti da ju mogu kriomice promatrati i proučavati. Pomisao u neskladu traperica uglavljenih u crne, mekane, čizme što nalikuju na obuću Šerpa za očuvanje topline kroz probijanje vremenskih nepogoda klime Tibeta, te preduge majice sive boje čiji rub je doticao sredinu njenih bedara, ta pomisao bila je čisti nesklad sa mojim dojmom osnovanim na temelju promatranja. Kako se atmosfera ljudskog duha opuštala u vidu plesa, moj prinos tome vise nije bio u vidu projekta povratka već želje za blizinom biću što se pretvorila u moju vilu. Svako njeno posezanje za jaknom bilo je popračeno mojom pratnjom da se ionako hladni zrak grada popuni uz paru topline tijela i dimom cigarete. Više ni želja ovisnika nije bila bitna, želja je bila da skupno druženje pretvori se u trenutak na samo nju i mene. Dogodio se, uz moju pribranost koju sam želio ali dobio njenim očima što su slušale i pratile mene, uz dozu suzdržanosti u govoru a opet tolike pristupačnosti da osjetim sigurnost da moj govor bude prihvaćen. Nije mi smetao njen osmijeh za koji sam stekao dojam da promatra dragog joj dječaka jer osjetio sam da je osmijeh puno snažniji od obične dragosti. Prostor, knjižara, brod, savršen stan, sve je polako nestajalo u mom pogledu koji je tražio nju. Lakše bi bilo sjediti i promatrati ali neznanje plesanja me nije omelo da joj budem blizu. Njeno zračenje djeluje skromno i pitam se da li njen bijeli ten krije pjegice, njeni pokreti i pjevanje su toliko ženstveni a dostojanstveni, a sama pomisao da mi misao kreira takve misli a da mi je samo bitno da sam joj blizu me čini bezbrižnim, sretnim i konačno živim. Teško se vratiti na kamin, ljude, police sa knjigama kada svaku stranu, svaki list, svaku riječ i sliku sam popunio svojom vilom. Dok sjediš i gledaš knjigu novinskog formata ispunjenu slikama sjedam kraj tebe u prividu zainteresiranosti što tvoje oči gledaju. Moji kratki komentari puni neznanja su ispunjeni željom da sjedim kraj tebe i nije mi bitno što sva umjetnost koju gledaš, svi akvareli, ulja na platnu, olovke, pejzaži, aktovi, ispunjavaju moju misao da nisu ravni tvojem disanju a ti ne ne znaš moju misao. Svaka minuta koju si mi ukrala darovana mi je. Javljaju mi se osjećaji, pepeljasti, čisto bijeli, puni prostranstva nepregledne livade duge trave, mirom me upotpunješ dok te veličam vrhovima koji su tako maleni spram tebe. Čak ne postoji opterećenje sitnog sata. Period izgubljenosti večeri, kako moje tako i tvoje. Sjediš na stepenici pramca broda te nalazim sitni kutak da sjednem kraj tebe pa makar bili odvojeni stepenicama što djeluju kao most što spaja ljude I što odvaja tebe i mene. Oduševljenje što si ranije raspuštenu kosu svezala i podigla, iako urezana kao okvir na sliku, bilo je pokoreno. Sve je nestalo, čak i pažnja da nisam predirektan, čak i pažnja da netko ne primijeti kako nestajem u pogledu na tebe. Ispružene noge sakrile su pod, ruke što su se ispružile parale su vrijeme, tvoji dlanovi, lagano uzdignutih prstiju zastali su. Nisam mogao izgubiti pogled na tvoje dlanove iako sam htio promatrati tvoje lice, tvoj pogled koji je promatrao tvoje tople dlanove ispružene na vanjskoj strani. Okrenula si ih tako nježno, tako djetinje I toplo na unutarnju stranu i zadržala, pa opet okrenula i opet držala i opet okrenula. Promatrala si i igrala se svojim dlanovima. Htio sam da sve nestane, i ljudi i ambijent. Htio sam tebe, izgubljen vremenski I prostorno, kao u najblažem stanju potpunog nestajanja, htio sam biti tvoj. Htio sam biti zagrljaj očuvanja pogleda u dlanove i žene u tebi, htio sam tek blagim dodirom prenijeti svu svoju toplinu na tebe samo da ostaneš takva, želio sam tebe, nestao u svojem postojanju i postao tvoj.
Da li se pitam kakve su ti oči ispunjene nježnim tonom i tišina tvoji usana kada si sigurna? Ne, znam da si biće koje je stvoreno da voli i bude voljeno. Neka i ovo bude priča samo zato što je napisana, ali znaj da je upućena tebi! Bez obzira što zagrljaj na kraju priče je bio kratak ipak hodao sam i pratio svoj san da opet postanem nevini dječak čije se oči cakle od nježnosti. Te oči hodale su ljubičastim pogledom kroz noć, kroz centar grada. Dok je džep zimske jakne grijao se šalom, srce jednog dječaka grijala je vila što sjaji neponovljim zrakama ljubavi što su se utkale u moju kožu i moju unutrašnjost jer takva ljepota, mirnoća, dobrota, tajanstvenost i milost žene stvara želju da joj se daruje ljubav pa makar joj se nikad iskazala dodirom i poljupcem.
Post je objavljen 23.10.2015. u 19:58 sati.