Kao da su amputirali dio mene. Eto, tako se osjećam.... Ali nažalost krivi dio mene.... Bol ne prestaje.... A imao sam sreću, imao sam najbolju... Zašto sam ju pustio? Zašto se nisam borio? Zašto? U inat svima... trebao sam... u inat svima koji su govorili da mi nikada ne bi uspjeli. Možda... Ali nismo ni pokušali.... Baš žalosno... Sada je molim i na koljenima...Želim svima pokazati da si moja i da te volim...Želim uspjeti... E baš to želim... Ne zanimaju me nikakvi pokušaji... Zanima me uspjeh,uspjeh s tobom....S tobom zauvijek....
Ne pričam o njoj, nikome....Osim ponekad... Rekla je da se prave ljubavi ne spominju nikada. Ma daj... Izmišlja... Ne spominjem je, jer i sama misao o njoj boli. Ne spominjem je, jer ne znam što bih reko... Da mi nedostaje? Nedostajanje je samo mali, maleni djelić onoga što osjećam. Golema čežnja. Bol. Strah. Ogroman strah da me neće pronaći, da me neće prepoznati, da će me zaboraviti... Ne volim kada me pitaju kako sam... Ne znam odgovoriti. Ma ko bi to i razumio? Moja je kao ni jedna nikada prije... Strah. Užasan strah. Da neću izdržati. I još veći, još stvarniji, još gori strah da ću izdržati. I da ćemo umrijeti u ovoj tišini, čekajući se, tražeći se. Mjesec, dva, godinu... I više nećemo imati što jedno drugom reći.
Ne da se izbrisati iz sjećanja... ni dozvati... Sanjam noćima da je imam. Tako jasno da je jutrima pogledom tražim na praznom jastuku kraj sebe. Nisam je našao. Sanjao sam da me voli. Svjesno. Sanjao sam da može birati. I da bira mene. Sanjao sam noćas da je moja... Nadam se da je dobro negdje tamo, daleko. Nadam se da je sretna....
"I uvek ostaje ona osoba koje ćeš biti željan celoga života i onaj strah dok brojiš pobede i poraze... Nekim pričama o ljubavi uvek fale poslednje stranice..."
Stvarno bih želio da naša priča ima i početak i kraj.... I iskreno sam spreman na to... Spreman sam biti tvoj i spreman sam na sve...
Volim te! Uvijek sam i uvijek ću
Post je objavljen 23.10.2015. u 10:49 sati.