Marketing
Confession
Jebemu sve sad ne mogu spavat pa ajmo malo proširit teme,ajmo se opet malo nadovezat na sve ono čega smo se dotakli prethodno.Nije bitno koliko te ljudi sjebe.Svi će te pokušat sjebat samo da dođu na tvoje mjesto jer s njihove strane dvorišta tvoje vočke izgledaju predivne i mirisne,nema veze šta si se ti satra da one tako izgledaju i šta si uložija svu ljubav u to da one budu takve,zašto bi se ja trudila oko svojih,kad su tvoje već gotove i predivne i lakše mi je prošišat rupu u živici nego zalit svoje stablo.Nisu bitni ti koji te sjebu.Bitni su oni koji te spase.Oni koji stanu na tu rupu i kažu onome s druge strane ODJEBI!!!
Prije ovoga imala sam nekoliko blogova i nijedan nije potraja dalje od 5 postova,ozbiljno.Nekako oduvijek san više volila stranice bilježnica.Zapravo upravo sam listala svoje stare bilježnice.Tražila sam neke sitnice od najbolje,da se prisjetim jednog dijela nas,ali našla sam nešto malo,mora da je na nekom drugom mjestu ili je pak izgubljeno zauvijek s onom jednom fasciklom šta je ostala kod one ŠTRACE iz Trogira.Ma zapravo nije toliko ni bitno.Našla sam nešto,našla sam i neke misli koje su me navele na neko samopromišljanje.Neću ulazit u analizu tih starih misli,one pripadaju prošlosti.Ali lijepo je sjetit se što te je sve dovelo do trenutne točke egzistencije.Zapravo ovo je prvi put da netko ima uvid u moje misli,na ovoj nekoj osobnoj razini.I trudim se spominjat imena minimalno.U predhodnom postu bila sam iživcirana činjenicom da je netko koga poznajem ljubav obezvrijedio,sveo je na niske grane,doveo je pred gotov čin.Ljubav za mene predstavlja puno više od toga da nekog voliš i da netko voli tebe.Ljubav je činjenica da nekog poznaješ i netko poznaje tebe i unatoč tome volite se.Da bi volio nekog moraš bit svjestan ljubavi prema sebi.I da možda filozofiram,možda san idealist po pitanju ljubavi.Možda san samo isfrustriana činjenicom da netko na ljubav gleda tako uskogrudno,tako unutar okvira.Jer ljubav je sila.Ljubav sve podnosi.Sve liječi.Ljubav dolazi u mnogim dimenzijama u različitim vrstama.Ljubav nije jedna ona je multiplicirana sila koja se manifestira svaki puta drugačije.
Ljubav je utjecaj.Kako ja utjećem na druge i kako drugi utjeću na mene.Kako mijenjam druge i kako drugi mijenjaju mene.Kako san utjecala na najbolju i kako je ona utjecala na mene,kako P.Đinđer utjeće na mene i kako ja utjećem na nju,kako mijenjamo perspektive i poglede međusobno jedni drugima.
Kako se Dean uklapa u cijelu priču?Zapravo ja sam za čovjeka prvi put čula kad je moja Slavonka iz Osijeka sherala neku njegovu kolumnu.I zapravo nisam tome pridavala veliku pažnju,nije to toliko utjecalo na mene do trenutka kad sam pročitala DOVOLJNA SI.Zašto baš ta?Pa mislim,vjerojatno i znam da puno pažnje pridajem ljudskim ožiljcima,koliko pridajem ljudskim oštečenjima,prtljazi koju nose sa sobom,izlizanim cipelama.Zapravo znam što sve nosim sa sobom ja i koliko to meni znači.Koliko moje modrice,moji ožiljci,moje deformacije meni znače i što mi predstavljaju.I zato dovoljna si jer mi je bila racionalna potvrda da ipak nije problem u meni,potvrda da ipak nisam jedina koja tako misli.Meni ne treba milijun razloga i činjenica da se mnogo ljudi slaže oko istoga.Dovoljan mi je samo jedan dokaz u pravom trenutku da me uvjeri da sam u pravu i meni više odgovora dalje od toga ne treba.I svaka kolumna nakon toga počela je poprimati smisleniju verziju mojih starih pitanja.Postale su odgovor.Dokaz da moj stav nije pogrešan.Tim više što dolaze od totalnog stranca.
Jedan dan ovo ljeto u naletu dosade došla san na ideju da krenen pisat blog.I djelomično je to zbog Deanovih kolumni,ne znam uhvatila me neka želja da i ja kažem šta mislim.Sad mi ovo počinje izgledat kao svojevrsna vrsta razgovora.On napiše nešto,ja iman odgovor na to i konačno se svede na jako sličnu poruku.
Istina ja se često dotaknen osobnih tema vezanih za mene i često puta samo izbacujen svoje frustracije ili neki oštar stav prema društvu i događanjima.Situacijama koje su apsurdne za moje poimanje svijeta.Pripadam nekom drugom vremenu.Ovo nije moje vrijeme.Možda tek dolazi,možda me pregazilo.Zapravo me veseli činjenica da postoje ljudi koji jednostavno vole usrečivati druge.I zato je na neki način između ostalog i on dio moje inspiracije i djelomičan razlog zašto ova priča iz dana u dan raste.Ide,tipka se.Možda to jednog dana i dobije svoj smisao i zapravo ne tražim odgovor zašto.Iz iskustva znam da odgovori dođu kad već spoznamo razloge.Dođu kao racionalna potvrda onoga što se već dogodilo.Danas me eto nekako uhvatila neka potreba da se ispovjedim,sebi,drugima.Neman pojma.Zapravo mi je totalno svejedno koliko daleko će ovo otići.Ja znam da sam rekla,tu.Znam da sam konačno priznala sebi da zapravo radim preveliku dramu oko toga da ne želim radit dramu.Ne znam koliko ljudi razmišlja poput mene i razmišlja li itko slično.Osobno ne volim ljude prozivati,ako ne vidim potrebu za tim.Živim u Splitu i da vidim Gibu ili Rozgu na ulici neću krenit za njima da im stisnem ruku ili zatražim autogram.Mislim da su prije svega normalni ljudi i da zaslužuju hodat ulicom bez zaustavljanja.Isto mislim za Deana i nekako se trudim ne reć ništa,bar ne da to svima bude dostupno.Ovdje mogu,jer eto nije popularno i nekako se ne trudim da bude.Možda se moji čitatelji trude,možda ovo postane i veće od onoga što je.Ne znan.Bit će šta bude.Ne volim se ponašat ko da su ti ljudi koji samo radeći svoj posao mijenaju svijet zapravo Bogovi.Ne volim idealizirat,ne želim ih se klanjat.Smatram ih sebi ravnima.Razumski gledam na njih.Nisam od onih koji stalkaju ljude da pokupe njihovu odbačenu čašicu sladoleda,neman ničije slike po zidovima,ne radim kolaže zajedničkih trenutaka.Ne treba nitko tražit zabranu pristupa.Samo dijelim nečiji stav i dovoljna mi je ta činjenica,za sada.Ako je sve to dio nekog većeg plana i ako te neke podudarnosti zapravo nisu samo slučajnosti nego sudbina,okej,ali to će vrijeme pokazati.Za sada mi je ovo dovoljno.Inspiracija i nadahnuće.Vjetar da krenem naprijed.Otkriće dijela sebe.Zašto sam danas odlučila reči?Ne znam,ali osjećam da trebam,da je potrebno da se zna.Ne nužno da Dean zna koliko da ja znam.Da sebi predočim stanje.Da izdvojim sebi realnost od intuicije.Da potisnem iluziju.Možda jednog dana budem sjedila preko puta dotičnog i budemo raspravljali o ovome.Možda i ne budem.Možda dotični ni ne pročita ovo u životu.Možda sve ode u nekom neočekivanom smjeru.Zapravo je manje bitno.Jedino što je sada važno da dok ovo pišem osjećam pravo olakšanje.Nakon one frsutracije iz predhodnog posta.Možda san ovo pak napisala jer osjećam da on treba nekog da piše njemu.Onako ciljano.Ne kao tipičan fan.Onako kao pisac piscu.Iako sebe vidim kao mnogo toga ponajmanje pisca.Onako kao netko tko u njemu prvo vidi riječ,misao,autora,pisca,a tek onda modela.Netko tko je samo sretan zbog činjenice da je netko uspio ostvariti svoj san,da se njegov trud isplatio i bez rupe u susjedovoj živici.Ali ja sam takva,vesele me tuđa postignuća jednako kao moja vlastita.I zapravo nije mi ni najmanje bitno što itko misli o tome,ali ipak imala san danas potrebu da to kažem pod bilo koju cijenu.Možda i postoji razlog zašto samo ga ja još ne vidim ili ne prepoznajem.
Post je objavljen 23.10.2015. u 00:00 sati.