Profesorica Ruskog jezika, a on neko sitno mudo u firmi, oboje u savezu komunista, kažu nema Boga.
Njegova majka, divna žena, pismena za svoje vrijeme dolazi im na spavanje i želi ponijeti svoj križ, koji joj inaće visi poviš njenog kreveta, navikla tako spavati, pogleda gore , zahvali se Bogu i utone u miran san. Ne, ne dolazi u obzir. U moju kuću neće križ.
Starica, majka umrla, došao prokleti rat i odjednom isplivali veliki Hrvati i umjesto križa na zid se vješaju slike djeda ustaše i nauči se Oče naš i krstiše se dijeca u dvadesetim godinama i postadoše oni veći katolici od Pape.
Ustaše su otišle u Čile, Argentinu ili gdje već, ne mogu uopće shvatiti da se neko može ponositi time.
Sada ta ista profesorica ide svaki dan na misu, prosvijetlila se. Smiješno, licemjerno!
Nisu smjeli kažu, ja se nasmijala, kako su moji sve smjeli, slavili Božić, Uskrs, krstili nas kao bebe, pa ne možeš ne vjerovati u Boga od 8:00 do 16:00, pa malo vjerovati iza 16:00 h.
Biti u savezu komuniste, značilo je biti podoban, kao danas u HDZ-u ili u ZDP-u, isto sranje samo drugo pakovanje. Samo što su se oni zaklinjali u partiju i Tita, a ovi se zaklinju u Boga i ruše sve pred sobom. Cijeli tjedan griješe, ugrožavaju narod, a onda se Nedjejom pokaju u crkvi, daju deset kuna milostinje i opet Jovo na novo.
Mislim da sam ateista, nisam baš skroz sigurna, jer još ponekad prizivam Njegovo ime uzalud. Idem u crkvu dva puta godišnje i to kad je misa za tatu, jer je poginuo u ratu i kad je misa na groblju, opet zbog tate, a i zbog mame, jer nju to veseli. Kad ona umre, umrijeće i ono malo vjerovanja.
Ja se volim družiti isključivo sa LJUDIMA, bez obzira na vjeru, naciju, status u društvu.
Post je objavljen 22.10.2015. u 09:20 sati.