Jedno vrijeme sam dosta pisao haiku. Na razne teme i haiku s povodom za koje su mi neki poznavatelji rekli da su dobri, ali da takvi haiku nije u duhu tog pjesništva.
Za haiku „Četiri godišnja doba“, od kojih jedan vezan za jesen objavljujem, dobio sam čak pohvale od haiku društva iz Samoboru. Iz tog vremena su i ostala dva haiku vezana uz Jesen. Svaki na svoj način daje atmosferu jeseni. Inače moj mlađi sin je veliki ljubitelj haiku pjesništva, štovatelj pokojnog prof Devidea, a za maturski rad imao je radnju na temu haiku poezije.
U međuvremenu mi je ponestalo inspiracije pa je moja aktivnost na tom polju pomalo venula. A možebitno da sam i nesvjesno došao do spoznaje da to nije lagan posao. Pogotovo ako čitaš haiku profesora Devidea.
Evo mojih pokušaja
Latica pada
sa cvijeta. Još jedan
se gasi život.
Hladna kišna kap.
Trag kotača, na putu
požutjeli list.
Kapljica kiše.
Nestade je u mutnoj
vodi rijeke.
* * *
Ovaj, posljednji, haiku nije vezan uz Jesen ali je aktualan. Napisao sam ga 13. siječnja 2010. nakon katastrofalnog potresa na Haitiju ponukan viješću da se dijete s Haitija može posvojiti za nekoliko stotina kuna. Čini mi se da bi se taj haiku mogao povezati i sa djecom izbjeglica, imigranata ili emigranata, kako vam drago, koji danas putuju iz vrućih krajeva Bliskog istoka i Afganistana u hladnu Njemačku.
Pustinjski cvijet,
na livadu prenesen
uvenut on će.
Post je objavljen 21.10.2015. u 17:22 sati.