Marketing
POSLJEDNJE ŠKOLSKO ZVONO ZA NEDU I URICU – ŠKOLSKE PODVORKINJE
U prošlogodišnjem postu opraštajući se od tete Urice Paulinke zapisah:- Teta Urica je svoju zasluženu mirovinu dočekala kao „podvorkinja“ u Osnovnoj školi Juraj Dalmatinac, gdje pri kraju svojeg radnog vijeka, kada se osnovala sekcija za mlade čipkarice, podučavala ih svojim čipkarskim znanjem i umijećem šivanja. Nažalost od tog hrama znanja i odgoja nitko nije nazočio njenom posljednjem odlasku sa ovoga svijeta.
Vjerujem da se mnoge starije generacije paških osnovnoškolaca sjećaju tete Urice Paulinke.
Njezini susjedi, prijatelji i rodbina izgubili su poštovanu, ugodnu, dragu i voljenu osobu, paške čipkarice jednu od istaknutijih svojih članica, među posljednjima takva kova, života i sudbine.
Isto bih mogao kazati i za tetu Nedu rođ. Perušić - Šupraha, koja se pred mjesec dana preselila sa ovoga svijeta u vjećnost. Tragom mojih fotografija red je odužiti se ovim divnim ženama, koje su bile dio naše školske mladosti.
Podvornica, kako to samo gordo zvuči. Kada te ima netko podvoriti, kada ti može pružiti sve ono što ne očekuješ toga trena, kada te ima tko zaštiti pred profesorima, je ono što osječaš i pamtiš za čitav život. One nisu bile puke čistačice ili spremačice, one su bile "podvorkinje".
Prije našeg dolaska u školu, sada kada bi krenule bure, kada kroz vrata puše, kada se čuti hladnoća, naše bi podvorkinje naložile peći i podvorile nas toplom učionicom. Tada kada je u školu dolazilo i preko 30 metara drva, kada je sve to trebalo rascjepati i posložiti. Više puta smo i mi učenici znali učestvovati u pomoći.
Kada su se skrivečki palile prve cigarete, kada su padali prvi poljupci, kada su se sve nepodopštine skrivale od očiju profesora, tu su bile naše podvorkinje da nas zaštite. One su čuvale sve tajne škole.
One su bile i naše hraniteljice, one koje su spremale marendu i dijelile nam za vrijeme velikog odmora. Koliko se samo kava skuhalo u onim malim njihovim svlačionama, i nikada nisu inzistirala na tome da doneseš kave. Kao na ovoj bandiri: ki ima kuma, ima i kolacića.
To su bile naše podvorkinje, teta Urica i teta Neda i dio moje mladosti pored njih u školskom dvorištu, kada su zasađeni borovi, a bijaše to početkom 70-ih. godina prošlog stoljeća.
Posao koje su one obavljale sa radošću i ljubavlju, njihovim se odlaskom u sjećanje preselio i posao podvorkinje.
Odlaskom i tete Nede zazvonilo je posljednje školsko zvono kao vječni spomen na te drage osobe.
Post je objavljen 21.10.2015. u 16:09 sati.