Danas sam svojim studentima pričala o socijalnoj potpori, o tzv. "teoriji inhibicije i konfrotacije". Do prije nekoliko godina za mene je to bio samo tekst i samo još jedna u nizu teorija u psihologiji. E danas, danas sam znala o čemu pričam. Laički, teorija naglašava ulogu povjeravanja u socijalnoj potpori. Tako npr. nepovjeravanje osjećaja vezanih za traumu dovodi do potiskivanja tih istih emocija što je u startu stresno samo po sebi. Nadalje, nemogućnost da riječima opišemo posljedice traume otežava suočavanje i razumijevanje stresnih događaja. S druge strane kad se povjeravamo zapravo se konfrotiramo s problemom i smanjujemo stres te nam povjeravanje olakšava uspješno suočavanje. E kako to lijepo i jednostavno zvuči na papiru, u teoriji. No u praksi je situacija potpuno drugačija. Zašto? Zato što čovjek jednostavno nema vremena rješavati problem po problem, situaciju po situaciju. Ja uopće nisam stigla oplakati moje dijete i suočiti se s gubitkom, jer me na neonatologiji čekalo drugo koje se borilo za svaki udisaj. Kad je Dominik došao doma, opet ne stignete razmišljati o preranom porodu, o gubitku, jer sad se borite za drugo dijete; borite se da izbjegnete sve te loše prognoze koje vas mjesecima prate. I tako prolaze dani, prolaze mjeseci, a trauma i strahova je sve više. A prijatelja, prijatelja je sve manje. I ostane na kraju pitanje, kome se osim svojim najdražima povjeriti? Nismo svi isti, ali općenito pričanje o svim tim stvarima jednostavno čovjeka oslobađa. Tužno je kad shvatite da ste negdje na tom svom putu ostali bez svih onih ljudi koji su vama dolazili da se povjere. Lijepo je kad na tom putu upoznate nove ljude. Tužno je što ljudi ne shvaćaju da vam ne treba puno; treba vam samo da pričate, da se povjerite i treba vam da vas netko razumije. Ali, bitno je vrijeme. Ne možete se povjeriti kad to drugima odgovara. Povjeravamo se kad osjetimo potrebu, kad smo spremni. No čovjek se tada okrene i postavi si pitanje "prijatelji stari gdje ste se skrili", pa vrijeme je, tu sam i trebam vas.
Kao da je neka paraliza zavladala, kao da u jednom trenutku ljudi jednostavno ne znaju kako se ponašati. Ne krivim ih, pa tko bi znao. No u tim situacijama ne treba nagađati, što ću i kako ću, samo je potrebno osluškivati potrebe drugih i razumjeti. Razumjeti osjećaje, situaciju, razumjeti bol. Priručnika za to nema. Priručnik je u nama, u osjećajima prema toj osobi i u svim onim lijepim uspomenama našeg druženja. E ja sam imala sreću što sam u mojim teškim situacijama, uz moju obitelj, imala moje kolegice, moje prijateljice koje su me ispratile na odlasku u bolnicu, ali i dočekale na povratku doma, koje me prate na ovom mom putovanju u ulozi mame Palčića. Zahvaljujem im se ovim putem što se nisu "paralizirale". Hvala im što su me vratile u život i hvala im što vide moju suzu i moj smijeh. One me vide. Hvala vam od srca dikice moje drage: Jelena, Marina, Ivana, Irena.
Post je objavljen 20.10.2015. u 12:50 sati.