Eto, što reć'.
Bijah pozvana na ispitnu produkciju 1. godine glume i lutkarstva studenata osječke Umjetničke akademije (Studenti osječke akademije u potrazi za krivcima među nama...).
Na plakatu piše „Za sve“. Dobna granica je 12 godina. Oh, kako pogrešno jer, za razliku od trailera koji se može pogledati na YouTubeu, ova je predstava bila lišena mučnih kadrova uživo kakve smo navikli gledati u filmovima koji se bave temom zla i koji su ovdje nadomješteni riječima, nesmiljenima, pravim tokom misli izgovaranim onim usputnim pranjem savjesti u umu kakav, kako je rekla predstavnica Poljske, izaziva nelagodu. Minimalni propovi, minimalna zvučna kulisa, glumci pjevači-udaraljkaši... I upravo takva naznaka užasa uz riječ u tonu usputnog „Joj, ne da mi se pozdravit' susjeda“ toliko je snažna unatoč zamuckivanju, promjenama u zadnji čas, malenom broju proba... Umjetnost i umjetnici u nastajanju...
Jakov, pola 12 godina, na pretežito riječima opisanu scenu paljenja sumještana u štaglju počeo je snažno plakati, prestavljeno.
Kad je predstava završila, održana je desetminutna rasprava sa studenima zagrebačke ADU. Ispostavilo se da su svi plakali, a ponajviše glumci, tvrdeći neki da su na probama samo odjednom nezaustavljivo proridali.
Budući da je riječ o studentima koji su završili prvu godinu, saznala sam da su na prvoj godini učili kako raditi na svojim emocijama da bi sebe izrazili jer nakon toga slijedi uživljavanje u lik. Drugo bez prvoga ne ide.
Zamislila sam si to otprilike ovako: A, Twin Peaks,
The World Spins...
Zatim prilično realistična postava dramskog teksta: dobro znani B (iliti „A sad svi:“)
Naš razred...
A zatim opet jA:
It is happening again...
(Jel' se sad bolje razumije?) (Samo neki: žena s kladom i starac-povijest koji prilazi sa šanka: agent, mladi likovi (otprilike dobi kao mladi glumci iz produkcije) ćute nešto, dok drugi odrasli bezbrižno pijuckaju uz sentimentalnu glazbicu.)
A vidi kako rida (sjećate se iz prvog A?)... Zbog nečega što se netom desilo, ne znajući da se opet isto događa... Još je osobno...
Pa, Jakove, obećana je komedija drugi puta, a nadam se da će barem oni koji su tu predstavu zapravo premijerno izveli na hrvatskoj kazališnoj sceni, zlu ne trebalo, naći koji štagalj, neku snažniju riječ, više snage za postavljanje ovakvih predstava u Hrvatskoj jer... vidljivo je iz predstave: ostati živjeti s time znači ostati živjeti u svom paklu sa željom da se zatvore oči...
Snažan tekst, snažniji od slika na traileru...
Ne brinite, ono što nije uspjelo ni Svetoj obitelji, neće uspjeti ni vama... Tako da, možete slobodno povući crtu kredom polovicom (trećinom? ili samo uz magareću klupu?) razreda...
Jeste li spremni za još jedan rondo?
Naš razred...
Post je objavljen 18.10.2015. u 19:20 sati.