Iz rubrike „Dogodilo se na današnji dan“ u Novom listu:
„1989 – hrvatska rock-grupa Prljavo kazalište održala je koncert u središtu Zagreba pred 200.000 ljudi, što je bio predznak raspada SFRJ.“
Ove godine Kazalište je održalo turneju kojim su obilježili 25 godina od zabranjenog koncerta. Pitao sam se pa ko je to mogao Houri i ekipi zabraniti koncert 1990., danima sam tražio odgovor sve dok negdje nisam pročitao da se radi upravo o koncertu održanom na Trgu Republike 17.10.1989. Ostavimo sad sa strane cjepidlačenje o tome koliko je točno godina prošlo od tog koncerta i da je obilježavanje malo zakasnilo, ali ne mogu a ne postaviti pitanje: pa kakav je to zabranjeni koncert koji je održan?
Objašnjenje sam pronašao na stranicama Večernjeg lista:
„Tadašnja milicija stigla je 20 minuta prije koncerta kako bi isključila struju, ali se nije mogla probiti kroz gužvu. Članovima benda naredili su da s pozornice izvijeste publiku da se koncert otkazuje. – Recite im vi! – odvratio je tada frontmen grupe Jasenko Houra“
No koncert je ipak održan:
„Snaga mase od tada pa sljedećih sat vremena nije se mogla zaustaviti. Mnogi su izvadili i bez straha vijorili hrvatske zastave s povijesnim grbom. Bio je to početak kraja bivšeg sistema – upravo taj zagrebački koncert najavio je raspad SFRJ i Domovinski rat.“
Tako se rodio još jedan nacionalistički mit, mit o zabranjenom koncertu, te o tom istom koncertu kao najavi raspada SFRJ i početka rata, koji je sjajno uklapa sa još jednim mitom, a to je da je rat počeo navijačkim neredima na neodigranoj utakmici Dinamo – Crvena zvezda. Dakle, održani zabranjeni koncert ide ruku pod ruku sa nezabranjenom a zbog nereda neodigranom utakmicom.
Na tom koncertu su svi čekali samo jednu pjesmu – „Mojoj majci“, poznatoj još i kao „Zadnja ruža hrvatska“, za koju se ističe da ju je Houra napisao povodom smrti majke. Već dugo imam problem s tom pjesmom, jer mi je nezamislivo povezivati majku isključivo sa etničkom pripadnošću, jer je da se ne lažemo stih o zadnjoj ruži hrvatskoj (a tu se postavlja i pitanje „pa dobro šta ćemo sa drugim majkama?“) ono zbog čega su mase otkidale na tu pjesmu. Uostalom zamislite tu pjesmu bez tih stihova i zapitajte se koliko bi bila popularna. Nemam nikakve sumnje da je to tek jedan djelić kontinuiteta Hourinog praćenja bila mase i prilagođavanja tome, pa je bilo i logično da zajaše na valu nacionalizma i u pjesmu doda stih koji će navesti publiku da se pali i žari. „Mojoj majci“ se tako desilo da završi u opskurnoj reklami za pivo (jebiga novac je novac, pa je tako moguće u reklamne svrhe dati „svetu“ pjesmu hrvatskog nacionalnog buđenja iz druge polovice osamdesetih), i ako se mene pita toj pjesmi je tamo i mjesto, to joj je i krajnji domet.
Da dobro prati trendove i kako masa diše Houra je pokazao i na albumu „Devedeseta“ i naslovnoj pjesmi u kojoj je spominje i Bleiburg („Odavde do Bleiburga križni put i teški koraci“), nakon što je ta tema došla u žižu medijskog interesa, a prilagodio se i ponovnom otkrivanju religioznosti kod Hrvata („Oprostio mi Bog, mogla bi i ti“, „Ti se mene dušo ispred Crkve svetog Blaža čekala (Na badnje veče)“). A na omotu albuma se nalazi i zahvala Antunu Vrdoljaku na podršci. Ne preostaje nego reći: Houra majstore!
Nakon toga dolazi album „Lupi petama“ (1993.), naslovna pjesma („Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku“) je tipičan primjer sterilne, benigne društvene kritike u okviru zadanih i dozvoljenih koordinata. A praćenje trendova se vidi i u uvođenju tamburica u pjesmi „Uzalud vam trud svirači“. Šteta što se na omotu nisu zahvalili Branku Uvodiću i emisiji „Lijepom našom“. Iz tog vremena dolazi i priča o još jednom zabranjenom koncertu, koji nije dopušten u Zagrebu, pa je održan u prostorima Radija Velika Gorica. Tako smo dobili još jedan zabranjeni a održani koncert, koji je čak izišao i kao službeni live album Kazališta. Tako smo, osim fingiranom sukoba sa bivšim, dobili i još više fingiran sukob sa tadašnjim sistemom.
Nakon toga se dešava pad popularnosti i polagani, ali sigurni odlazak u zaborav i irelevantnost Prljavog kazališta. Pokušaji angažiranih stihova su sve smješniji: „Partizani i ustaše bore se za pristaše/ u sredini stoji sam sjeban mali domobran“, „Crni niti crveni ne brinu se o tebi“ u pjesmi „Radio Dubrava“. Bilo je i naknadnog obračuna sa komunistima („Drugovima više ja ne vjerujem“), te krađe pjesama („Brane srušit ću sve“). A i u međuvremenu su još domoljubniji igrači preuzeli stvar, pa Hourino domobransko light domoljublje sve teže prolazi. Na zadnjih 5,6 albuma sve skupa teško je pronaći 3,4 ne dobre već podnošljive pjesme. Ostaje im jedino pozivanje na staru slavu i „zabranjene“ koncerte, kao i izgradnju mita o tome. Houra majstore!
Post je objavljen 17.10.2015. u 19:07 sati.