Blogericu @Sjećanje i osvrti potakla je blogoprijateljica Kraljica-Lavica da i ona pročešlja sjećanja (i osvrte) na kazivanja njene majke Ivke i napiše tekst "Priča od prije 100 godina"
Pročitavši tekst krenuh komentirati. Riječ po riječ, komentar koji je trebao biti kratak, pretvorio se u mali post. Zamolio sam blogericu da mi oprosti što komentar neću objaviti na njenom blogu, već ga kao post prenijeti na svoj i krenuh na posao. Da od brašna i kvasca što mi ga dade @Sjećanje… umijesim i ja, u ove Dane kruha, jedan, onako po starinski.
Kad malo razmislim o godinama koje su prošle od kada je majka Ivka pošla u školu, pa to i nisu bila tako davna vremena. Ako se rodila 1912. u školu je krenula dvadesetih godina prošlog stoljeća. Dakle prije nešto više od 90 godina. Ali se zato mnogo toga promijenilo u školi: tada su, naime, djeca pisala "na kartu od cimenta ili slično".
I ja sam svoje 'naukovanje' pedesete godine prošlog stoljeća započeo pločicom, pisaljkom (zvali smo je kamenčić, bila je od nekog minerala) i spužvom (pravom morskom) obješenom špagom o pločicu. S jedne strane pločice, uokvirene drvenim okvirom, bilo je usko i široko crtovlje za pisanje malih i velikih (pisanih) slova, a druga je bila podijeljena na kvadratiće (mi smo govorili na kockice), u koje su se upisivale brojke. Nije bilo lako pisati pisaljkom. Ako je bila tupa, pisanije su izgledale očajno, pogotovo slova. Ako je bila dobro zašiljena,samo malo jači pritisak, i vrh je pucao. Bilo je tu suza i plača i tragova suza na pločici kako bi majka vidjela koliko se ja 'mučim'.
Od knjiga: Računica i Početnica i ništa više. Ah, da! I deset štapića za zorni prikaz zbrajanja i oduzimanja do deset. Kasnije su došle bilježnice. Također na 'linije' i 'kockice'. Bez ikakvih slika na koricama, osim što je na ovim potonjima na zadnjim koricama bila štampana tablica množenja. Od 1x1=1, do 10x10=100. Početnica su obično počele s Ivo i vo i slične 'proste' rečenice. Kasnije smo i mi čitali pjesmice: „Miš“ (…pa zažmuri, pa se zguri da projuri kroz tu žicu nesretnicu, ali klopka se sklopi…), „Pošla koka na pazar“ (…ukaljala nožicu. Ide ona jednom grmu: „Briši grme ovu nogu!“, „Ne ću!“; nije greška, u to vrijeme to se pisalo rastavljeno…), „Pačja škola“ (Učili su učili od srijede do petka al se nisu maknuli dalje od početka…) i naravno prigodne pjesmice za Prvi maj i Dan Republike. To bi se danas reklo Dan državnosti.
Pet buktinja jedan plamen,
iznad klasja petokraka.
I s datumom tu je traka,
to je naše zemlje znamen.
Poslije je pridodan još jedan plamen, no onda se to više nije recitiralo. Na kraju je plamen tih 'šest buktinja' progutao 'naše zemlje znamen'.Tako to biva kad se nepažljivo rukuje vatrom.
A danas? 6-10 kg knjiga i bilježnica uprte djeci na leđa pa nosi. I ne vrijedi više ono 'vuci vole kad nemaš škole'. Sad 'vuku' oni koji imaju škole. Što danas djeca recitiraju na Dan državnosti ili Dan Neovisnosti? Možebitno ni ne znaju što ti dani znače. Imaju Božić i Uskrs.
Sutra? Tko zna što će biti sutra. Možda se opet vratimo na pločice. Samo će njih djeci ugrađivati u mozak čim se rode i odmah će sve znati. Bit će bolji čak i od malih Zagorca. Oni se naime, barem se tako priča, rađaju s malom maturom.
Post je objavljen 12.10.2015. u 20:18 sati.