Uoči rata sam pisao uglavnom njemačkim jezikom, održavao međunarodne kontakte koliko sam mogao, ponešto i objavio, a vrhunac mi je bio kad sam se odvažio i tiražnom "Spiegelu" ponudio esej "Trening uspravnog hoda". Napisao sam u dahu, ratna propaganda se već zahuktavala, ljudi su se počeli mijenjati i postajali zreli za pucanje. U to vrijeme sam pomogao grupi mladih artikulirati apel protiv ratne propagande i prevesti na njemački, apel je imao neočekivani uspjeh kod intelektualaca s cijelog Balkana, javnost naravno ovdje nije imala pojma, potpisali su i predsjednik Drenovšek i ekonomist Horvat. Iznenadio me opširan odgovor koji je potpisao šef redakcije poznatog tjednika, svidio im se moj članak, imali su redakcijsku raspravu, no na kraju su ipak odlučili ne konfrontirati se tako ozbiljno s tom temom jer bi morali situaciju obraditi i s drugih aspekata.
Ostalo je povijest, za par mjeseci je započeo i rat, tad više nisu imale smisla nikakve misaone egzibicije. Danas sam u školi imao raspravu o knjigama i Gutenbergovoj galaksiji, na pauzi od sat vremena sam se fotkajući sjetio kako su nekad cure vježbale hod s knjigama na glavi, nema toga više, ljudi su ionako sve više pogrbljeni i buljeći u pod gledaju svoja posla.