Ne možeš kontrolirano napuštati funkcije kao što ja pokušavam sa sindikatom, ljudi osjećaju to kao slabost, pjene se i ufuravaju u uloge s kojima će se hvaliti svojim šmokljanima doma, žele krv, a da ih tresneš po gubici urlali bi i žalili se do neba. Naporno je jer ne možeš baš birati kolege na radnom mjestu.
Dobri su bili ćevapi, oko limuna sam pregovarao sa svojom tetom, nije sigurna koje mi dati, zadnju turu oprobanih starih ili nove od danas koje nije isprobala, no sumnjivo joj intenzivno mirišu iako su očito svježi. Ipak ona odlučuje na kraju, uvijek joj prepuštam odluku, za stare. Kivi je sladak ako ga takvog voliš, ona baš i ne, znači ne, ne mogu se sjetiti da li drugarica voli slađi.
Umoran sam od budalaština ufuranih ljudi pa odlučujem busom doma, odlučujem za opuštanje snimati, tip što je sjeo iza mene u busu još od stanice bulji u fotić, čudno mu valjda kako objektiv ide unutra van, a ja gledam u drugom smjeru i kao ništa ne radim. Ide mi na živce i prekidam ne snimivši lice cure koje sam htio, lijepa je.