Prošlo je ljeto, ni okrenuli se nismo. Iako sam bila na godišnjem dobar dio ljeta, nisam stigla ni slova napisati. Možda su krive opstrukcije koje su nam trajale skoro pa punih 6 tjedana, možda vrućina, možda, možda. I baš u tom periodu ne pisanja shvatim da je toliko datuma koje pamtim, toliko događaja i situacija, toliko strahova koji me i danas prate. Odlučila sam svaki taj strah, svaku tu dijagnozu detaljnije opisati. Možda mi tada bude lakše nositi se iznova sa očekivanjima i prognozama.
Pa vratimo se u Split, neonatologiju gdje je moja beba borila se za svoj život. Nakon što je naš braco poletio na nebo, borili smo se s tako strašnim dijagnozama. Prva i najvažnija je bila disanje. Dominik je tada bio preko 30 dana na respiratoru i nije postojala šansa da će se tako skoro "skinuti" s respiratora. Čitala sam svaki dan posljednje statistike o bronhopulmonalnoj displaziji (ili kroničnoj bolesti pluća): djeca rođena s težinom od 501 do 750 grama imaju 75% preživljavanja a većina njih razvije bronhopulmonalnu displaziju, odnosno na plućima se javljaju sitni ožiljci koji mogu dovesti do smanjenja funkcije pluća.
Nekako smo bili sigurni da ćemo, ako naše dijete preživi kući ići s dodatkom kisika. Prošla je veljača, a Dominik nije disao sam. Negdje oko 1.3.2014. vratili smo se u Zadar, suprug je morao početi raditi. Ja, tada, nakon smrti Borne, nisam imala hrabrosti ostati sama u Splitu. Dominiku sam tada mogla ići sat vremena i znala sam da neću biti dobro sama tamo daleko od svih. A ako mama nije dobro, nije ni beba dobro. Vratila sam se u Zadar i odlučila putovati za Split u terminu posjeta. No, baš taj prvi dan povratka u Zadar, negdje oko 9 sati ujutro nazvala me doktorica. Sjećam se, strah. Mislila sam da moj borac nije dobro. A doktorica je rekla nešto prekrasno: mama, mi smo ga danas pokušali odvojiti od respiratora, i on je mama prihvatio. Joj koja sreća, koji poziv mami da se vrati. I vratili smo se vidjeti našeg junaka. Nije mama htjela da mi se umori, a tako sam htjela vidjeti njegovo malo lice bez svih tih aparata. Dominik je imao je još jednu pomoć pri disanju, ali nije bila tako agresivna kao prethodna. I iako nam je doktorica objašnjavala da je to maleni pomak, nama je to bio početak jednog novog perioda, perioda gdje više nećemo čekati loše vijesti već dobre vijesti, vijesti da naš junak malo pomalo diše sam. U razgovoru s doktoricom saznala sam da on u nekom prenesenom značenju zapravo vježba, vježba svoja pluća. Svaki samostalni udisaj je poticaj za dalje, i jedan dan moja beba će "protrčati" dva kruga, pa tri kruga, a nakon toga će disati sama, trčat će punim plućima.
Period odvikavanja od respiratora nije bio lagan, jer svaka beba ima svoje loše i dobre dane. Ponekad kad bi stajali blizu respiratora saturacija bi padala i cijela soba bi "zvonila". Shvatili smo da je u tom periodu, za njega, najbolje da se ne uzbuđuje, kako bi mogao mirno disati. Stajala bi mama po strani i gledala ga "kako se muči" ili kako se bori, kako diše. Tata je proučavao sve one aparate za intenzivno liječenje jer smo mislili da nam nakon svega ne govore sve. A onda smo našli savršen mehanizam. Ispod inkubatora stajao bi papir s evidencijama disanja, stanja. Iako smo znali da ne smijemo, našli bi način da pročitamo sve s tog papira i vratimo ga nazad. Jedino tako bili smo mirni. Kad bi vidjeli nešto novo doma bi u miru proučavali, a kad bi vidjeli "bez promjene" bili bi sretni.
Kroz dva tjedna moj zeko disao je samostalno, naravno bilo je apneja ili zastoja u disanju, ali ipak, bilo smo sretniji. Sljedeći korak bio je "ostaviti" se dodatnog kisika kojeg je primao u inkubator. Budući da u zraku ima negdje oko 21% kisika, cilj nam je bio da na inkubatoru ugledamo broj 25%; to bi značilo da će uskoro moje dijete samostalno disati.
Ako niste znali, dijagnoza bronhopulmonalne displazije piše se ako se dijete ne ostavi kisika s punih 36 tjedana. Nekim čudom moj junak je točno tu nedjelju kad je punio 36 tjedana disao potpuno sam i u našem otpusnom pismu nema dijagnoze kronične bolesti pluća.
No ostale su druge teške: konvulzije, pvl 3, krvarenje 3/4 stupanj. Ali, dan po dan, prepreku po prepreku. Na koncu, mi smo nakon svega vjerovali da u njemu kucaju dva srca junačka. :*
Post je objavljen 08.10.2015. u 09:54 sati.