- Stižem u pet.
- U redu, čekam te na starom mjestu.
- Oćeš salatu ili smoothie ?
- Neću jesti !
Pa nije valjda da nosi hranu za put od sat vremena ?
A ma ...
I stiže moja prijateljica.
- Kad te pitam šta oćeš, izjasni se. Nisam te pitala šta nećeš.
I tutne mi u ruku knjigu s posvetom.
I prekrasan papir s notama ! Baš onakav kakav mi treba !
Iako to uopće nisam znala do sada.
Ovo svakako zaslužuje komad torte i kavicu.
I malo ogovaranja.
Koga ? Blogera, naravno !
Pa se smjestimo, Mela i ja.
- Daj da slikam tu tvoju kosurinu, kaže mi, a ja sva sretna, jer je ovo prvi put da ravno od frizera idem na kavicu, a ne doma kuhati.
No dobro, sad ozbiljno.
Još jedna profesorica muzičkog i klupica na kojoj sjedi dok svira klavir.
Klupica treba ostati tamno smeđa, pa šmirglam samo sjedaću plohu
i farbam je u bijelo.
Onda, od onog divnog notnog papira, izrežem dvadeset i jedan kvadrat.
Svakog upaljačem spalim okolo naokolo.
Vrrrrrrrrrrrrruć poso !
Onda ih lijepo poslažem po klupici,
i jednog po jednog, pažljivo zalijepim.
Lakiram. Dvaput.