Pregled posta

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (6)

3.2. Od sjetve do vršidbe

D. Žetva

Žetva je za svako domaćinstvo bila ne samo velika obaveza, nego ujedno događaj o kojemu je ovisilo kako će obitelj živjeti do sljedeće žetve. U vrijeme kada se želo srpom, svaki dobar domaćin obavio je oštrenje srpova i pobrinuo se da ima dovoljan broj žetelaca. U žetvenim poslovima mnoge obitelji su se ispomagale, a takva vrsta ispomoći zvala se moba. Žetvu žitnih stabljika obavljale su žene i odrasle djevojke. Požnjevene stabljike koje su stale u jednu ruku činile su rukovet koju su žetelice stavljale na manje hrpe (snopove). Snopovi su se vezivali užadima od slame, ali tek kada su se osušili. U nekim selima ljudi su takvu užad od ražene slame donosili od kuće, a načinili su je od slame iz prethodne godine. To se radilo zato što su pšenične stabljike bile niske pa se od takve užadi nisu mogli vezati veći snopovi. Kasnije, kada su zbog napretka u ratarstvu i pšenični usjevi imali veću visinu, užad se pravila od one žitarice koja se žela. Ujedno se posebnom tehnikom vezivanja svako uže moglo „produžiti“ pa je ono bilo duže od pokošenih stabljika. Kod ručne žetve žetelice su žele svaka svoju dionicu pa je vladala natjecateljska atmosfera pri čemu se visoko vrednovala brzina i kvaliteta obavljenog posla. One su požnjeveno žito stavljale na hrpice - snopove. Po završetku žetve kod jednog domaćinstva žetelice su od klasja napravile pšenični vijenac kojeg su donijele domaćinu, a ovaj je taj vijenac objesio na trijemu ili kod ulaznih kućnih vrata.
Požnjeveno žito ostavilo se sušiti nekoliko dana, ponekad i okretalo, zatim su se snopovi vezivali i vozili kući. Ovo sušenje bilo je potrebno jer se htjela osušiti trava koja je bila u snopovima. Kasnije su se snopovi nakon obavljene žetve odmah vezivali i stavljali u križeve - granice i tu se sušili.
Uvođenjem kose u žetvu poslovi su bili ubrzani i muškarci su preuzeli glavnu ulogu u žetvenim poslovima. Prije odlaska u kosidbu svaki je kosac priredio kosu za žetvenu kosidbu. Obavio je klepanje kose na metalnom četverokutnom željezu čiji je donji dio bio šiljast i koji se zabio u neki panj. Pri klepanju kosac je sjedio na niskoj stolici i posebnim čekićem za klepanje nastojao udaranjem istanjiti oštricu kose po cijeloj njenoj dužini. Taj posao radili su uglavnom iskusni stariji ukućani jer to nije bilo samo lupanje po oštrici kose, nego odmjereno lupanje po rubu oštrice u širini oko jedan centimetar.

Naklepana kosa stavljala se na kosište i pričvrstila prstenom i klinovima. Ovaj dio posla bio je istovjetan kao kada se kosa pripremala za kosidbu trave. Za kosidbu žitarica na kosišta su se davala dodatna pomagala, priključci, s ciljem da se kod kosidbe pokošene stabljike što bolje poslože da bi žetelice lakše pokupile pokošene žitne stabljike i stavile ih na užad.
Dodaci na kosištu za takvu kosidbu su se kod zdenačkih ratara neznatno razlikovali, ali je svima cilj bio isti - spriječiti da pokošene stabljike padaju preko kose. Jedan od načina da se to postigne bilo je stavljanje na kosište u luk savijene prst debele šibe koja se pričvrstila za kosište. Kod drugog načina jedna deblja šiba se čvrsto vezivala ispod rukohvata tako da je činila kut od oko 45 stupnjeva. Na gornjem dijelu te šibe bio je pobočni izdanak kod kojeg se vezao konop koji se zatim zategao i vezao na gornji dio kosišta. Kod trećeg načina bile su male grabljice, okomito postavljene na kosište, koje su na gornjem dijelu bile pričvršćene kosom letvicom koja je prolazila kroz rukohvat i završavala ispod rukohvata desne ruke. Ovakva žetvena kosišta pojavila su se kasnije i njih su izrađivali seoski stolari.
Svaki kosac koristio je kod kosidbe brus koji je stavljao u vodir (vodijer) , a njega na pojas ispod struka kako bi brus umočen u vodu uvijek imao pri ruci. Najstariji vodiri pravljeni su od rogova stoke, zatim su se pojavili drveni, a najzad limeni vodiri.
Svaki je kosac uz dobru kosu htio imati i dobar brus. Oni su nekad bili skupi i zato su se čuvali. Ukoliko je neki zbog istrošenosti pukao u svojoj polovici, onda su duži dio umetnuli u drveni rascjep, dobro vezali spoj i time i dalje koristili ovako slomljeni brus.
Pokošeno žito skupljale su odbiračice (sakupljačice), uglavnom odrasle žene ili djevojke koje su kod toga koristile velike srpove jer se njima zagrabilo više pokošenih stabljika, otprilike dovoljno za jedan snop. Ukoliko se usporedno pravila i užad, ovako prikupljena količina stavljala se na njih. Ostali poslovi kod žetve pomoću kose bili su slični onima kada se želo srpovima.

Kod kosidbe kosom bilo je potrebno barem još dvoje ljudi, žena koja je skupljala požeto žito i netko tko je brinuo o užadi. Budući da su se i kod ovakvih žetvenih poslova ljudi ispomagali, na jednoj žetvenoj njivi radilo je toliko manjih skupina koliko je bilo kosaca. Nekad se neka parcela kosila po dužini pa je ispred kosaca bio predvodnik kojeg su zvali kosobaša.
Tehnika izrade užadi također se razlikovala, ali je svima bilo zajedničko da se i od kratkih stabljika napravi što duže uže. To se postiglo tako da se jedan rukohvat stabljika podijelio na dva dijela i posebnom tehnikom su se savijanjem „vezivali“ u blizini klasja i tako vezano uže se rasteglo na dva kraka.
Ako se na njivi radilo cijeli dan, žeteoci su povremeno pravili stanke za odmor tijekom kojih se nudila i užina. Odabralo se neko mjesto u hladu, a od jela najviše se koristio kruh, slanina, crveni luk, ponekad i zelena paprika ili paradajz, ukoliko se žetva odužila na konac srpnja i početak kolovoza. Voda se na polje donosila u barilima ili glinenim ćupovima. Barila su bila mala drvena burenca u kojima se voda sporo zagrijavala što je bila njihova prednost pred drugim posudama za vodu.
U zdenačkom kraju njive nisu bile udaljene od stambenih kuća pa se rad na njivi odvijao u dva dijela, dopodne se uglavnom kosilo, a oko podneva se odlazilo kući. Nakon ručka i odmora ponovo se odlazilo na njivu da se dovrši planirani posao.
U vrijeme velikih vrućina u žetvu se odlazilo veoma rano kako bi se pokosilo što više žita u jutarnjim satima kada je slama zbog rose bila još malo vlažna pa se s njom lakše rukovalo.
Kada se pokošeno žito počelo stavljati u križeve (granice), vodilo se računa i o vremenu kada će se obaviti vezanje snopova. U prvom razdoblju snopovi su jedno vrijeme ostali nevezani oko dva dana, ali se kasnije nastojalo da se svi poslovi na pokošenoj njivi obave u istom danu, od vezivanja snopova do postavljanja križeva (granica).
Vezivanje snopova smatralo se težim dijelom posla i njega su obavljali odrasli muškarci i žene. Kod vezivanja je bilo važno dobro zategnuti oba kraja užeta, zatim su oba kraja međusobno zamotali, onda je tako zamotano uže trebalo progurati ispod užeta. Pri zatezanju je trebalo koristiti određenu snagu pa su neki, da bi sebi olakšali posao, jednim koljenom kleknuli na snop, zategnuli oba kraja i stavili ga ispod zategnutog užeta. Ovakvo zatezanje bilo je potrebno da se spriječi ispadanje žitnih stabljika iz snopova, a također se lakše baratalo takvim snopovima kada su od njih pravili granice, vršio utovar ili kod vršidbe.
Kod vezivanja su najviše stradale ruke. Od oštrih suhih stabljika vezači su zadobili brojne ogrebotine, mnoge podlivene krvlju. Dugački rukavi su samo djelomično štitili gornje dijelove ruku, dok se šake nisu zaštićivale.
Vezanje snopova mnogi nisu voljeli i zato što je nekad bilo dosta zmija. Često se dešavalo da se ispod žitnog snopa zavuče zmija, a svi su oduvijek osjećali strah od zmijskog ujeda.
Pravljenje granica na žitnim poljima počelo je krajem 19. stoljeća, a bilo je prihvaćeno kod svih domaćinstava u godinama pred Prvi svjetski rat. Kod izrade križeva (granica) nije se svuda koristio jednak broj snopova pa su za njihovo postavljanje koristili od 17 do 22 snopa. Najjednostavniji je bio onaj sa 17 snopova kod kojeg su u obliku križa klasjem prema sredini stavljana po četiri snopa u četiri reda, ukupno 16 snopova, a na vrh u ležećem položaju na klasje još jedan snop. Križ s 18 snopova radio se tako da se na zemlju stavio snop, savio klasjem prema gore i na njega su se stavljali snopovi kao u prvom slučaju. Ovaj način je imao tu prednost da se klasje time nije doticalo zemlje čime je bilo spriječeno prodiranje vlage. Ujedno su snopovi u križu imali veću kosinu jer je voda u slučaju kiše lakše otjecala prema vanjskim dijelovima križa. Ako se postavilo 5 redova snopova, križ je s donjim i gornjim snopom imao ukupno 22 snopa. Gornji snop u nekim se domaćinstvima nazivao pop. Neka domaćinstva su na vrh stavljala i po tri snopa.
Gradnja visokih križeva se izbjegavala jer su u slučaju vjetrovitog vremena oni bili srušeni pa je kiša nakvasila snopove i time naškodila kvaliteti žitnog zrna. Da bi se spriječilo rušenje križeva, neke su obitelji koristile kolce (graničnjake) koje su zabili u zemlju i zatim na njih „ nabijali“ vrhove snopova i time postizali dodatnu stabilnost. U slučaju dužih kiša na mokrim križevima niknula su navlažena zrna i dodatno umanjila konačni prihod. Da bi umanjili štetu, ratari su nakon obilnih kiša rastavljali mokre križeve, razvezivali mokre snopove da bi se prosušili i tako se spriječilo klijanje pšeničnih zrna.
Kod žetvenih poslova svi su njeni sudionici koristili svoju dnevnu radnu ljetnu odjeću. Ponekad su namjerno uzimali onu lošiju jer je zbog prirode žetvenih poslova odjeća ovdje dosta stradala. Prilikom košnje u kasnijem razdoblju muškarci su u žetvenim poslovima nosili slamnate šešire koji su bili lakši, djelomično prozračni, ali i dovoljno gusti da zaštite lice od sunčevih zraka. Niti obuća nije bila posebna. Najčešće su se koristile razne papuče s drvenim stopalom. Bilo je i onih koji su hodali bosi, iako je pokošena njiva, strnište, bila oštra, pri čemu su najviše stradali gležnjevi i potkoljenice koje su bile prepune ogrebotina. Ipak tabani mnogih ljudi toliko su otvrdnuli da im nisu smetala ni ovakva strništa.
U zdenačkom kraju žetveni poslovi nisu se obavljali na isti način. Do tih razlika je došlo zato jer je novopridošlo stanovništvo donijelo sa sobom svoj način ovih poslova pa su se oni izmiješali s onima koje je koristilo domicilno stanovništvo. Tijekom vremena prihvaćani su oni koji su bili jednostavniji i praktičniji i oni su se kao takvi održali sve do druge polovine 20. stoljeća.
Niti kod pridošlih Čeha nisu svi žetveni poslovi obavljani na isti način jer je i ovdje to ovisilo o tome iz kojih su prostora današnje Češke došle pojedine porodice.
Sve novine u žetvenim poslovima su se postupno prihvaćale jer se seljak nikad nije olako odricao svoje tradicije i običaja. Stoga je moralo proteći više godina da se seljak odrekne srpa i u košnji počne koristiti kosu. Izlika za odbacivanje kose bila je da se košnjom kosom istresa dio žitnog zrna, da snopovi takvom košnjom nisu tako uređeni kao kada se želo srpom. Pod istom izlikom je i žetvenim kosilicama trebalo dosta vremena da potisnu kose iz zdenačkog kraja pa se 50-tih godina prošlog stoljeća još kosilo ručno.
Ručna kosidba u zdenačkom kraju zadržala se do sredine 50-tih godina prošlog stoljeća. Iako su pojedinci počeli koristiti kosilice prije Drugog svjetskog rata, njihov broj je bio neznatan. Od 50-tih godina njih je bilo u većem broju pri čemu je jedna kosilica korištena za košnju kod više domaćinstava. Tako se mijenjala konjska vučna snaga, a vlasnik kosilice je za korištenje svoje kosilice kao protuuslugu dobivao određenu radnu nadoknadu.
Korištenjem vučnih kosilica ubrzani su žetveni poslovi, ali kod takve žetve trebalo je i više radne snage ukoliko se htjelo da ne bude velikog zastoja kod košnje. Da bi se to postiglo, iza kosilice je trebalo raditi barem četvero ljudi podijeljenih po dva u dvije skupine. U svakoj je skupini jedan član radio užad, dok je drugi na njih stavljao pokošene hrpice veličine jednog snopa. Takve hrpice su uzimane lijevom rukom, a srpom u desnoj ruci stavljane su na užad. Njiva se kosila u krug, sa svih strana, od rubnih dijelova prema sredini. Da bi to bilo moguće, uz među se prije kosidbe napravio ručnom kosom jedan otkos kako se ne bi napravila šteta na susjedovoj njivi. Radi praktičnosti kod ovakve žetve svaka je skupina počinjala posao na suprotnim dijelovima njive pa su skupljali pokošene hrpe u smjeru kosidbe, išli za kosilicom pri čemu su obje skupine bile jednako opterećene. Ako je bilo više žetelaca, onda su formirane i tri skupine, a preostali su vezali snopove.
Za žetvene poslove kosilica je bila drugačije preuređena nego kod košnje trave. Kod kosidbe su najčešće na kosilici sjedila dvojica muškaraca. Jedan je bio na središnjem sjedalu i bio je kočijaš, dok je drugi sjedio na naknadno ugrađenom desnom sjedalu koje se nalazilo iznad desnog kotača, a s te strane se nalazila i kosa. Za žetvu se na kosu pričvršćivao jedan mehanizam, drveni dodatak, sastavljen od letvica i postavljen uzduž zadnjeg dijela kose. Taj drveni dodatak imao je pokretni metalni produžetak kojeg je žetelac koji je sjedio na sjedalu iznad desnog točka pritiskom desne noge mogao dizati i spuštati. Te drvene ljestvice služile su da na sebi zadrže pokošene stabljike sve dok ih ne bi bilo dovoljno za jedan snop. Žetelac je zatim povukao nogu i ljestve su došle u vodoravni položaj pa su prikupljene stabljike kliznule na zemlju, a novim stiskom noge podigao se drveni okvir i prikupljao stabljike za sljedeći snop. Kod toga je žetelac koristio i posebne grablje ili drvene vile kojima se dvjema rukama pokošene žitne stabljike usmjeravaju da klasje pada na suprotnu stranu od smjera kretanja. Time je on svojim rukovanjem oblikovao snop i pripomagao da on, nakon što su ljestve došle u vodoravni položaj, klizne na zemlju. Ovaj je posao iziskivao mnogo rutine jer je o tome ovisila i kvaliteta košnje. Kod slabijeg „kosca“ snopovi su bili nejednoliki, često razvučeni, što je otežavalo posao onima koji su radili iza kosilice.

Sljedeći napredak u obavljanju žetvenih poslova bilo je korištenje samovezačica. Prve vezačice bile su vučene konjskom zapregom. One se nisu u zdenačkom kraju koristile u većem broju jer je za njihovu upotrebu bio potreban snažan par konja.
Veliki preokret u ratarstvu, a time i u žetvenim poslovima, počeo se događati šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su se na njivama zdenačkih ratara pojavili traktori koji su zamijenili vučnu konjsku zapregu. U početku se žetva traktorom obavljala slično kao kada je bila konjska zaprega, ali s tom razlikom da je priključak za kosidbu bio pričvršćen s desne strane traktora, a žetelac je sjedio iznad desnog kotača i na isti način pravio snopove kao i kod konjske vuče. Ako se koristila samovezačica, na traktoru je bio samo vozač dok je samovezačica uz ljuski nadzor sama konopom vezivala snopove.
Uz traktorsku žetvu nešto kasnije su se pojavile samostalne motorne kosačice koje su ovdje ljudi nazivali bertolinke po tvornici njihovog proizvođača. One su bile korištene i u kosidbi trave, ali nisu uspjele potisnuti traktore u žetvenim poslovima.

E. Dovoz i vršidba žitarica

Pojavom većih površina zasijanih žitaricama mijenjao se način dovoženja i vršidbe žitnih snopova. Da bi se osušeni snopovi u križevima (granicama) zaštitili od kiša nakon što su se osušili, vozili su ih kući i spremali na mjesta koja su ih štitila od kiše. Najbolja mjesta bili su štagljevi, ali zbog toga što se u njih stavljalo i sijeno, nisu u njih stali svi žitni snopovi. Oni ratari koji nisu imali štagljeve ili dovoljno mjesta u njima, morali su praviti žitne stogove (kamare).
Za prijevoz žitnih snopova ratari su koristili posebno preuređena seoska kola. Zdenački su ratari između dva svjetska rata imali kola koja su se mogla podešavati prema namjeni, uglavnom produživati i skraćivati. To se postizalo korištenjem kraće ili duže srčanice (spojnice) kojom se spajao prednji i zadnji kraj kola. Za vožnju žitnih kola koristila su se kola koja su imala duže lojtre koje su nalikovale ljestvama. Za utovar žitnih snopova trebala je još pauzna (pauzina), lanci ili jaki konopi kojima se vezivala pauzna na natovarena kola. Ona je trebala pomoći da se tijekom vožnje snopovi održe na postavljenom mjestu. Pauzna je bila okrugla poluga od mekog drva promjera od 15 - 20 cm, dužine oko šest metara.

Za utovar snopova bila su potrebna barem dvojica ljudi, jedan je tovario, a drugi ravnao snopove. Prije utovara kočijaš je dasku na kojoj se sjedilo na kolima stavio na pod kola, pauzna se izvlačila iz kola, ponekad vezivala lancem ili konopom za stražnji dio kola da je ne bi nakon utovara utovarivač morao donositi s mjesta početnog utovara. Ravnač snopova počeo je stavljati snopove u kola po dužini, počevši od prednje strane kola, klasjem okrenutim prema unutrašnjoj strani. I u zadnjem redu kola pazilo se da klasje bude okrenuto prema unutrašnjosti da bi istreseno zrnje kod transporta ostajalo unutar kola. Ovako uzdužno ravnanje snopova radilo se samo do visine lojtri, a daljnje se polagalo poprečno u dva reda, pri čemu se klasje okretalo prema unutrašnjosti, dok su donji dijelovi snopova jednim dijelom virili iznad lojtri na desnu i lijevu stranu kola. Da bi se spriječilo njihovo ispadanje, ovi bočni snopovi su se vezivali stavljanjem trećeg reda snopova u sredinu kola koji su „vezivali“ vanjske snopove i ujedno se time popunjavao središnji prostor kola. Utovarivač snopova, snopar, je snopove tovario vilama. Za to su se koristile posebne vile koje su se razlikovale od običnih vila. One su imale samo dva ili tri blago zavinuta zuba.
Kod utovara snopova kretalo se kolima od jednog prema drugom križu sve dok se nije utovarila planirana količina. Tijekom utovara komandu nad konjima preuzimao je onaj koji je obavljao utovar snopova. Na jedna kola utovarilo se od šest do deset križeva, ovisno o položaju njive, veličini snopova, stanju puta kojim se vozilo, vučnoj snazi i vrsti žitarica. Na kola se manje utovarivalo raži jer je bila duža i teža, dok se najviše tovarilo zobi koja je bila osjetno lakša.
Kada je utovar bio završen, počelo je pauziranje natovarenih kola. Utovarivač je pauznu prednjim dijelom podigao onome koji je ravnao snopove. Nakon toga je utovarivač prešao na prednju stranu kola, stao na zadnji dio ruda i ranije pripremljen olabavljeni lanac koji je vezivao lojtre stavio na prednji dio pauzne koju je ravnač podigao u zadnjem dijelu tako da je prednji dio došao na dohvat onome koji je lancem omatao prednji dio pauzne. Nakon toga ravnač je spustio zadnji dio pauzne čime su se zategnuli snopovi prednjeg dijela kola. Zatim je slijedilo pauziranje zadnjeg dijela kola. Snopar je ravnaču dohvatio lanac ili konop koji je bio vezan samo za jednu lojtru, a ovaj ga prebacio preko pauzne i ponovo dao snoparu koji je uzeti lanac ili konop provukao kroz suprotnu lojtru i vukući taj lanac obavio željeno zatezanje (špananje). Pauzna je bila savitljiva, a da bi pauziranje bilo što čvršće, ravnač je često polegao na zadnji kraj pauzne i pomagao da zatezanje bude što čvršće. Kada se postigla željena čvrstoća, utovarivač je lanac ili konop svezao i time je utovar bio gotov. O dobrom utovaru ovisilo je da li će se tijekom vožnje snopovi zadržati na postavljenom mjestu, a također su bili garancija da se zbog ponekih nagiba na putu kući ovakva kola neće prevrnuti.
Posao pauziranja nije bio jednostavan. Često su konji zbog muha bili nemirni što je otežavalo posao utovarivaču, posebno kod pauziranja. Prilikom pauziranja morala se dobro procijeniti dužina lanaca koji su korišteni za pauziranje i kvaliteta pauzne. Zbog prejakog zatezanja i dotrajalosti pauzne došlo je ponekad do njenog pucanja što je bilo opasno za one koji su taj posao obavljali. Ukoliko se to dogodilo, trebalo je posuditi drugu pauznu od nekoga kome u tom trenutku ona nije bila potrebna.
Vožnja natovarenih kola još uvijek nije bila garancija da je sve završeno. Na mjestima nagiba ili zbog mnogih rupa na kolskim putovima, zbog visine i težine natovarenih snopova, za prevrtanje relativno laganih kola trebala je nekad neznatna sila. Da bi se to spriječilo, snopar je na opasnim mjestima vilama pridržavao onu stranu natovarenih kola na koju se predviđalo da bi se prevrtanje moglo dogoditi.
Ukoliko je došlo do prevrtanja, najjednostavnije je bilo da se obavi pretovar snopova u druga kola. Trebalo je kola raspauzirati i izvršiti istovar snopova. Nakon toga kola su ponovo postavljena u vodoravan položaj pa je započeo novi utovar. Uz to što je to bio nezahvalan posao, kod toga je došlo do velikog osipanja zrnja što je za svakog domaćina bio nenadoknadiv gubitak.
Ukoliko su neka domaćinstva slagala snopove u stogove (kamare), njihovo ravnanje je povjereno iskusnim kamaristima. Cilj je bio napraviti stabilan stog i spriječiti da u slučaju većih kiša prokišnjava. Kod ovih poslova zdenačka domaćinstva su se ispomagala jer se dovoz nastojao obaviti tijekom jednog dana. Svi su se bojali da u vrijeme tog posla ne padne kiša jer nije bilo pokrivala kojima bi se zaustavio ulazak vode u napola napravljeni stog.
Od kraja 50-tih godina kada su se pojavili gumenjaci prevrtanje je bila rijetkost jer su kola bila znatno teža. I kola za prevoženje snopova doživjela su preinake jer su se pojavili platonjaci koji su nalikovali traktorskim prikolicama, samo bez stranica i s masivnim dnom. Kod ravnanja snopova stavio se samo drveni okvir koji je trebao držati snopove na okupu pa više kvaliteta pauziranja nije bila toliko bitna.
Nakon što su s njive odvezeni svi žitni snopovi, obavljalo se grabljanje kako bi se prikupile zaostale žitne stabljike. Nekada su takve stabljike skupljala djeca jer se nastojalo s njive pospremiti svako zaostalo zrno. Taj posao se kasnije obavljao pomoću velikih drvenih grablji, oko dva metra širokih s dugačkim zupcima. Njih je vukao netko od domaćina i one su skupljale zaostale stabljike. Kada su se grablje popunile, grabljar ih je podigao i ostavio prikupljenu hrpicu i nastavio grabljanje. Na kraju grabljanja jedne njive takve ograpke stavljane su u kupe - plastove i zatim vožene kolima kući. Nakon Drugog svjetskog rata, kada su se pojavile željezne grablje na dva kotača koje je vukao konj, one su postupno zamjenjivale ručne drvene grablje. Željezne grablje s konjskom zapregom koristile su se i za grabljanje sijena na livadama. Nakon što su ograpci bili odvezeni, njiva je bila očišćena. Ako se takva njiva nalazila u blizini sela, često su na njih djevojke tjerale guske da bi se nahranile zaostalim rasipanim zrnjem na njivi. Na takvom strništu nakon nekog vremena buknula je trava koja je služila za kravlju ispašu.
Na prijelazu dvaju stoljeća vršidba se obavljala na dvorištu, iako se spominju i guvna, mjesta izvan kuće. Neka od njih bila su zabilježena i u katastarskim kartama. Uz vršidbu cjepovima i gaženjem stoke vršidba se obavljala u sudovima (bačvama) i to tako da se klasjem snopa udaralo po unutrašnjoj strani bačve pri čemu se zrnje istresalo u bačvu, a dodatno se još preostalo zrnje izdvajalo mlaćenjem. Prednost udaranja o bačvu seljaci su vidjeli u tome što je zrno ostajalo cijelo, nije bilo oštećeno, što kod mlaćenja nije uvijek bio slučaj.

Do Prvog svjetskog rata vršidba se obavljala na posve primitivan način, pretežno ručnom snagom. Vremenski je ovakva vršidba trajala u zdenačkim domaćinstvima od nekoliko dana do nekoliko tjedana, ovisno o količini žitarica i broju sudionika kod takve vršidbe. Budući da su se u tim poslovima domaćinstva međusobno ispomagala, one se nisu obavljale istovremeno pa je takva vršidba u selima potrajala i do zimskih mjeseci. Mnogim domaćinima se nije u tom poslu žurilo, pogotovu ako su snopovi bili zaštićeni od kiše jer su se dodatno sušili u natkrivenim prostorima i olakšavali mlatcima posao kod mlaćenja. Također su se poslovi vršidbe morali prekidati u vrijeme drugih poljskih poslova kao što je bilo vađenje krumpira, kidanje kukuruza ili sjetva. Prema sjećanjima starijih ljudi iz druge polovine 20. stoljeća zdenačke obitelji su težile da žetva bude dovršena što ranije jer su neovršeni snopovi privlačili vrapce i miševe, a to je umanjivalo konačne prihode. Ostavljali su samo manji broj raži za mlaćenje kada im je trebala užad za vezivanje kukuruzovine ili za prekrivanje nekih gospodarskih zgrada.
U jednom danu se mlaćenjem ovakvom primitivnom tehnikom moglo zgotoviti od 6 do 10 granica pšenice, u što je ubrojeno i čišćenje zrnja. Mlatci su cjepovima mlatili u grupama, najčešće po četiri člana. Mlaćenje nije bilo obično udaranje. Ono se obavljalo u određenom ritmu, a ritam je ovisio o broju sudionika.
Nakon što je obavljeno mlaćenje s jedne strane, izmlaćeno zrnje zgrnulo se na hrpu, snopovi su okrenuti na suprotnu stranu i tu je obavljeno novo mlaćenje. Nakon toga su se snopovi razvezivali, grabljama razgrtale stabljike pa se ponovo mlatilo, zatim ponovo okretalo, sve dok domaćin nije procijenio da nije ostao u slami niti jedan cijeli klas. Zrnje s pljevom stavljalo se na hrpu, a njegovo čišćenje se obavljalo na kraju dana. Tehnika čišćenja zrnja od pljeve također se razlikovala. Jedan od načina je da se najprije na rešetu odvajalo zrnje od pljeve, a zatim su žene ovakvo zrnje pavale u kopanjama pri čemu su iz njega izdvojile prašinu. Taj je problem u velikoj mjeri riješila uporaba vjetrenke u kojoj se pomoću više rešetaka i umjetnog vjetra dobilo relativno čisto žitno zrno.
Ukoliko domaćin nije imao dovoljan broj svojih mlatilaca, uzimao je u najam mlatce uz određenu nadoknadu. Za svoj rad dobivali su hranu i manju novčanu naknadu, oko 6 groša. Jelo nije bilo obilno, najčešće se nudio hljeb, mlijeko, juha, krumpir, kaša i rakija. Ručak nakon završne vršidbe bio je nešto obilniji. Ljudi koji su išli u takav najam donosili su sobom svoje cjepove, a prema dogovoru nekad i metlu, sito i drvenu lopatu.
Veliki iskorak u poslovima bio je izum ručnog stroja za vršidbu i vjetrenjače za odjeljivanje žitnog zrna od pljeve, prašine i dijela primjese. Svi su oni bili u ograničenom broju primjenjivani već prije Prvog svjetskog rata.

Stroj za vršidbu bio je na drvenom stalku i imao je jedan prijenosni točak kojeg su okretali muškarci pri čemu su metalni zupci runili klasje iz manjih snopića koje je netko stavljao između metalnih zubaca. Zrnje pomiješano s pljevom padalo je ispod takve vršilice pa su žene grabljama tu smjesu zgrtale na hrpu u blizini vršilice. Neki su ljudi vilama istresali slamu da bi se istreslo zaostalo zrnje i odnosili je na mjesto na kojem se još prema potrebi udaranjem cjepova izdvojilo iz klasja zaostalo zrnje. Tek se onda ovakva slama slagala u zasebnu kamaru.
Najteži dio ovakve vršidbe bilo je okretanje vršilice pa su vršalicu istovremeno okretala po četiri muškarca koji su držali ručku pogonskog točka. Bili su po dvojica okrenuti jedan prema drugome pa su jedni okretali prema sebi, a ostala dvojica od sebe. Ovaj problem bio je riješen primjenom gepla, naprave koju su okretali konji idući u krug, pri čemu je jedna metalna osovina preko zupčanika okretala vršilicu.
Nakon što je obavljena ovakva vršidba, pristupilo se čišćenju zrnja na vjetrenki. Ta je naprava imala četiri noge, zatim jedan kotač na čijoj su osovini pričvršćene drvene lopatice. Pri okretanju kotača stvara se jak vjetar koji je bio usmjeren na prostor kroz kojeg se propuštalo zrnje. Uslijed zračne struje prašina i pljeva izbacivani su izvan vjetrenjače. Preostali dio padao je na zasebna sita na kojima su se odvajali zaostali krupni dijelovi koji su bili usmjeravani na poseban izlaz, dok se zrnje puštalo u posebno pripremljene posude.
Između dva svjetska rata pojavile su se veće vršilice koje su jedno vrijeme vršile samo žitne snopove. Kasnije je u njih ugrađen dodatak koji je imao ulogu vjetrenjače pa je takva vršilica već čistila žitno zrno koje je odlazilo u postavljene vreće, vršeći kod toga preko sita i sortiranje takvog zrna. U vreće je zasebno curilo zdravo zrno, zasebno oštećeno i sitno, a posebno primjesa. Geplovi su zbog svoje nepraktičnosti, jer su bili pričvršćeni na jednom mjestu, mogli služiti samo onom domaćinstvu koje je imalo mogućnosti da si takvo pomagalo kupi.
Zamjena za geplove nađena je u parnim strojevima, a pred drugi svjetski rat i prvim traktorima. Parni stroj bio je pokretan na paru i zato je svako domaćinstvo za vršidbu moralo pripremiti dovoljnu količinu vode i drva. Voda se često dovozila u buradi ili voznici, a drva su trebala biti usitnjena po dužini oko polovine jedne cjepanice. Prvi parni strojevi bili su teški, nisu imali svoj vlastiti pogon za vožnju pa ih je u dvorište morala dovlačiti konjska zaprega, ponekad i dva konjska para. Kasnije su takvi strojevi dobili i svoj vlastiti pogon, ali se teško njima manevriralo. Često su se morali proširivati mostovi uz cestu. To se riješilo tako što su se uz most slagale cjepanice do razine visine mosta i time se omogućavao ulaz damfa i vršalice. Nedostatak parnih strojeva bio je u tome što se prethodno takav stroj trebao zagrijati da bi bilo dovoljno pare, morala se stalno održavati dobra vatra kako bi stroj imao dovoljno pare za okretanje velikog kotača koji je preko remena (pojasa kože) okretao vršalicu. Damfovi su imali i svoje dimnjake iz kojih je sukljao dim, a u večernjim satima bilo je moguće vidjeti i brojne iskre koje su bile opasne jer su mogle izazvati požar. Damfovi su imali i parne zviždaljke kojima su najavljivali početak rada, svaki prekid rada i na kraju završetak vršidbe u nekom domaćinstvu. Već prema zvuku seljani su znali što pojedino pištanje označava.
Kod vršidbe je bilo i neplaniranih zastoja. Najčešće je razlog zastoja bio da je pukao neki remen pa su ga mašinisti morali šivati. Ponekad je ubacivač snopova u vršilicu ubacio veći dio snopa pa je zbog opterećenosti došlo do zagušenja (zaglavljenja) vršilice pa je remen sam pao ili su ga nasilno skinuli kako ne bi klizio „naprazno“. Nakon toga je trebalo izvaditi iz vršilice (dreše) snop čije su se stabljike omotale oko osovine.
Kod ovakve vršidbe trebalo je više pomoćne snage pa su se ljudi ispomagali. Jedna je grupa bacala snopove na vršilicu na kojoj je jedna žena ili djevojka razvezivala ili rezala snopove, a pomoćnik mašiniste je hranio vršilicu. Pljevu i ograpke su žene odnosile u košarama u pljevnjak. Netko je ograpke odmah stavljao u slamu. Slamu su nosili nosači slame prema kamaristima koji su ravnali kamaru. To su bili stariji seljani koji su u ravnanju kamara imali dovoljno iskustva jer je trebalo paziti da se kamara ne sruši, da bude dobro složena kako bi se spriječilo njeno prokišnjavanje što se događalo kod loše složenih kamara. Kada je kamara imala određenu visinu, nosači slame dostavljali su slamu kamaristima preko donosača koji je stajao na ljestvama i prebacivao slamu koju su mu na vilama sa zemlje dostavljali. Ovaj dio posla kasnije je preuzeo elevator (nosač slame) koji je u punu uporabu ušao tek nakon Drugog svjetskog rata.
Elevator je pokretan preko remena spojenog s kotačem na vršilici (dreši) čime se stavljala u pokret traka na elevatoru na kojoj su bile u vodoravnom položaju grablje s okomitim metalnim zubima. Slama je iz vršilice padala na elevator, a kružna traka elevatora nosila je slamu do vrha gdje je ona sama padala na kamaru jer je traka ispod elevatora krenula prema donjem dijelu ovog velikog pomagala.
Prinosi u razdoblju do Drugog svjetskog rata nisu bili visoki jer se od jutra zasijane njive dobivalo od 6 do 8 metričkih centi zrna. Zbog složenosti posla i malih prinosa sjetva se obavljala u ograničenim količinama, za vlastite potrebe, pa je tako sitno domaćinstvo u jednoj godini proizvelo oko 12 metričkih centi (1,2 t), ono srednje između 12 i 20 metričkih centi i samo oni s većim količinama posijanih površina proizveli su veće količine žitnog zrna, od čega je jedan dio bio namijenjen za prodaju.


Cijena pšenice bila je u odnosu na druge ratarske proizvode i usluge dosta visoka. U razdoblju od 1936. - 1941. godine ona se prodavala za 90 - 110 dinara za 100 kg. Radi usporedbe nadnica je u tom vremenu iznosila 8 - 10 dinara dnevno, dok je mjesečna plaća ložača lokomotive bila 300, a vlakovođe 600 dinara.
Ovakva vršidba obavljala se i nakon Drugog svjetskog rata, ali je tada traktorski pogon sve više potiskivao parne strojeve tako da su takvi damfovi nestali 50-tih godina prošlog stoljeća.
U Malim Zdencima i Orlovcu vršidba nije bila tako težak posao jer su se u radu djelatnici izmjenjivali. Na kamarama su se izmjenjivala po tri kamarista, kod većih gazda čak četiri. U bacanju snopova izmjenjivala su se dva sa dva ili tri sa tri bacača snopova, u rezanju snopova su se izmjenjivale dvije djevojke, nošenje pljeve obavljale su dvije žene, a brigu oko ograbaka imale su jedna ili dvije žene. Nošenje vreća vršila su tri pitlara dok je jedan mijenjao pune vreće na vršalici. Tri ili četiri pune vreće se stavljalo na vagu i zapisivalo da bi se kasnije vlasniku vršilice mogao dati ušur, uglavnom oko desetina žitnog zrnja. O svemu je brinulo oko pet kuharica. Time je kod prosječne vršidbe sudjelovalo oko 30 vršilaca od oko 22 koji su obavljali poslove vršidbe, jedan mašinist i dvojica pomagača te oko pet kuharica.
Vršidba je bila praćena dobrom ponudom hrane. Za doručak se nudio crveni krumpir s vrhnjem (kajmakom) uz svježe krastavce, kruh s namazom, bijela kava ili mlijeko, od pića rakija. Ako je vršidba bila kod većeg gazde i trajala više od pola dana, onda su kuharice za gablec (užinu) nudile tople buhte, zaslađenu hladnu vodu s ekstraktima što je bio nadomjestak za sokove. Najobilniji je bio ručak nakon završetka vršidbe. Svi su sudionici prethodno u lavorima ili nekim sličnim posudama oprali prašnjave ruke i lica. Nudila se kokošja juha, kokošje meso ili pohani pilići, a kao prilog knedle s kupusom, krumpir salata ili zelena salata. Na kraju su ponovo bile buhte i štruce koje su se pekle u domaćim krušnim pećima. Od pića se najviše nudilo vino ili rakija. Pivo je tada bilo veliki luksuz pa je ostalo zapamćeno da je u domaćinstvu Karla Slunečke u Orlovcu 60-tih godina prošlog stoljeća bilo ponuđeno i kupovno pivo.
U Velikim Zdencima prilikom vršidbe za doručak su se nudili neki od sljedećih jela: pečena jaja s paprikom i lukom, piktije (hladetina), kaša s pečenom krvi, žganci, kava i rakija. Ukoliko je vršidba trajala duže, bila je kratka užina u kojoj se nudilo uglavnom buhte od sira, maka, pekmeza ili oraha pečene u krušnim pećima. Za ručak, koji je bio najčešće na kraju vršidbe, na stolu se našla juha s rezancima, kokošje i pureće meso, krumpir na razne načine, salata od krastavaca ili zelja. Na kraju nudile su se štruce s makom, orasima i sirom. Pilo se vino i rakija. Kod velikih gazda, kada je vršidba trajala cijeli dan, bila je i druga užina na kojoj se često nudio pileći paprikaš. Na kraju je ponovo bila večera na kojoj se nudila preostala hrana od ručka, ali se ponekad kod takvih domaćinstava nudila svježa svinjetina pečena u krušnoj peći. Jelo se za stolovima postavljenim u hladu, ponekad se u takvim prilikama na kraju začula i pjesma (Pohajda).
Zvuk vršidbe privlačio je i seosku djecu koja su rado gledala kako se obavljaju poslovi oko vršidbe i čekala da li će im kuharice ponuditi barem jednu buhtu koje su kod takve djece bile na visokoj cijeni. Na posao vršidbe rado su odlazili i momci i djevojke jer je to bila prilika da se zabavljaju, posebno kada su imali smjenu u svom dijelu posla. Vršidba se u zdenačkim krajevima održala sve do 70-tih godina 19. stoljeća. Nestankom ovog načina vršidbe u povijest je otišao još jedan lijep običaj o kojem će budući naraštaji znati samo iz rijetkih zapisa. Prihodi na ratarskim njivama počeli su se povećavati od konca 50-tih godina zahvaljujući primjeni umjetnih gnojiva i novih sorti pšenica. Jedna od takvih sorti bila je libelula, talijanska sorta (talijanka), koja je imala kraću stabljiku, ali veće klasje. Od takve pšenice moglo se proizvesti i više od 20 centi po jednom jutru. Nakon libelule, koju su zbog tamnije boje nazivali crvenom, pojavile su se i neke nove bijele sorte koje su imale dužu stabljiku i zadovoljavajuće klasje. To je bilo važno zdenačkim ratarima koji su uz dobre prinose u zrnju nastojali dobiti i dovoljno slame radi stelje, a zatim i kućnog gnojiva.
Korištenjem boljih sorti povećani su i prinosi u domaćinstvima pa su sitnija gospodarstva proizvodila ukupno između 20 – 30 centi, srednja od 30 - 50 centi, a oni s većim površinama iznad 50 centi. Ukupni urod nije bio uvijek isti, on je ovisio o klimatskim uvjetima jer su se oni svake godine razlikovali.
Kombajnsku žetvu ratari nisu u početku prihvaćali uz primjedbe na njihov rad: kombajn nije skupljao pljevu koju su mnogi koristili za ishranu stoke, kosidba kombajnom bila je ponekad visoka, što je umanjivalo prihod slame, iza kombajna je ostalo puno istresenog zrnja, pogotovo ako je usjev polegnuo. Neki kombajneri nestručno su podešavali svoje kombajne pa su neki klasovi ostali čitavi. Prvi kombajni su izbačenu slamu ostavljali za sobom što je bio nezahvalan posao jer je slamu trebalo skupljati na sličan način na koji se prikupljalo sijeno ili otava. Ipak kasnije su svi ratari, usprkos ovim nedostacima, pokleknuli pod naletom tehnike. Oni posljednji su na to morali pristati jer više nisu mogli pronaći ljude za starinsku vršidbu, a i nekadašnje vršilice su postale nerentabilne jer su ih također potisnuli kombajni.
Kombajni su se tijekom vremena usavršavali i otklonjeni su mnogi nedostaci. Slama prilikom kombajniranja počela se kasnije vezivati konopcima u bale, zatim se počela prešati. Zrno se u početku na kombajnima hvatalo u vreće, a kasnije se ono skupljalo u bunkere kombajna i zatim istresalo u traktorske prikolice. Uobičajena naknada za kombajniranje bila je protuvrijednost od 100 DM, kasnije 100 eura po jutru, što je po cijeni pšenice početkom 21. stoljeća iznosilo između 5 - 7 centi pšeničnog zrna.



Post je objavljen 05.10.2015. u 20:02 sati.