Pregled posta

Fragmenti 2.

Te večeri kad je saznala da je „ekipa za očevid“ dva dana neumorno tumarala mjestom događaja, a radilo se o poprištu ubojstva te da su dokazi kontaminirani i da će, unatoč brojnim nalozima za vještačenje koje je izdala, rezultat istih glasiti da nisu podesni za DNA i DKT identifikaciju, zaključala se u sobu, sjela na pod oslonjena na zid i plakala dobrih pola sata.

Nije do nje, nije do nje, naravno da nije do nje. Ali...

Sazvala je koordinaciju sat vremena nakon što je došla sebi, oči će joj najviše nateći dva sata nakon zadnje suze. Po stoti put je sve raspravljeno, izlamentirani nedostaci.
- Gle, žena ga je našla kad se vratila s puta, bila je kod svojih u Puli. Ona je odmah zvala policiju, susjede, rodbinu, to su neuki ljudi, oni su šetali kućom.
- Vi niste pomogli.
- Ali već je bilo kasno.
- Došla sam tamo i sve sam vidjela. Nismo ovdje da biste iznosili obranu jer je nema. Tu smo da vidimo što i kako dalje. I da se ovo više ne ponovi.

Nije mogla ići kući, nije mogla biti u uredu, nije mogla ići na trening boksa, nije mogla ići na pilates, nije mogla ići kod prijateljice, nije mogla ići kod sestre. Da skrati, nije mogla ići nigdje gdje je ljudi ne razumiju i gdje će se osijećati samo.
Prijateljica je kuži, nije to, ali o zadnjem događaju, kao o niti jednom prije nije mogla s nikim razgovarati. I nije htjela, čak i da je 100% sigurna da nitko ništa neće reći, nego i zato jer na neki način otkriva detalje u konkretnom slučaju, nečijih posljednjih trenutaka života, otkrila bi detalje, sitnice koje ne znače nekome puno, ali tom su čovjeku bile dio života. Da je kraj njega bila nepopijena šalica Nescafea, da je na kuhinjskom stolu bila naručena pizza quattro stagioni (račun je uredno promotrila i fotografirala, iako su to napravili i službeni fotografi ekipe), da je na zaslonu laptopa bila fotografija Mille Jovovich iz petog elementa, da je iznad kamina stajala uokvirena fotografija njega, žene, djece i psa, da je čitao Gloriju (novi broj, a žena je sigurno nije kupila jer je prije četvrtka otiša kod svojih, a nisu ni pretplaćeni na istu) ili je čitao netko drugi tko je bio tamo.
Kockice su se uvijek slagale malo po malo.
Nije ona ta koja će tražiti počinitelja. Voljela je razmišljati o tome, više onako neopterećeno, ali njezin je posao druga priča. Netko mora napraviti nešto da se dokazi što bolje osiguraju.

Njezina prijateljica okupirana činjenicom da joj je dijete krenulo u prvi osnovne vidjela je novine, ali je nije stigla nazvati. (Poslala joj je SMS negdje u 11 navečer da se nije prije stigla javiti, da je posli posla kupovala bilježnice i pribor koji su joj rekli u školi da kupi, pa neke papuče i posude u kojima će svako jutro Lani spremati užinu i da ne zna kako će to sve izdržati, ali da je vidjela što se dogodilo i da mogu li u petak na kavu.)

Sjela je ispred zgrade na klupu, uzela iz kioska preslatku kavu za van (ali čak joj je taj šećer i pasao, kao da joj je udrio u glavu) i zapalila cigaretu.
Sunce je bilo jako.
Što li su ljudske slabosti? Ovisno od osobe do osobe, ali ono što joj se najmanje sviđalo kod nje same je bilo taj osjećaj da nikad nije dovoljno dobra i činilo se da se to kao i njezina nesigurnost vide iz aviona.

Zanimljiv je let galeba, kako ima divna krila, kako je sam sebi dostatan, kako leti iznad pučine, dostojanstven i moćan.

- Mogu? – pitao je Kristijan i sjeo do nje prije negoli je odgovorila. Jedan od voditelja grupe.
- Što, ni ti nemaš di?
- Nije tako tragično. Gle, znaš i sama, navikla si se na puno gore događaje. Jednostavno idemo dalje.
- Jesmo li se navikli, ili nam se samo tako čini? I to pitanje nije vezano samo za posao, nego općenito u životu. Jel' se navikneš na mane svoje žene, svog brata, prijatelja, djece ili ti se samo tako čini, samo se uvjeriš da si se navikao?
- Navika, smatranje i uvjerenost u nešto ti je jedno te isto. Ne zvuči tako, ali je tako.
- Koji si ti matematičar, X, Y i Z svedeš na Z i od tri nepoznanice, dobiješ jednu.
- Gledaj to kako hoćeš, sprdaj se ako hoćeš, sve prolazi. Poanta je da u životu trebamo biti praktični.
- Onda će mi „prolaziti“ svaki put kad budemo vodili ovako dubokoumne razgovore.
- Ti si konkretna, nema filozofije kad nam držiš predavanja tako da ovo što sad slušam, pa... i odskače i ne odskače. Vidio sam da si ovaj put baš pogođena, a ne znam zašto, vidjeli smo puno, puno potresnijih prizora. Zašto danas, to mi nije jasno. Što je to okinulo? Ne mislim sad na sve propuste koji su te iživcirali koliko te propusti i inače iživciraju.. Čisto ovaj neki psihološki okidač... ono..
Malo se zamislila.
- U srednjoj školi na satu psihologije igrali smo se igru asocijacija. Ja kažem neku riječ i moj je kolega iz razreda morao bez razmišljanja reći što mu prvo padne na pamet. Ja sam rekla „ruža“, on je rekao „trnje“, ja sam rekla „oči“, on je rekao „ogledalo duše“, ja sam rekla „pas“, on je rekao „mačka“. I još je tu bilo par riječi od kojih smo morali izanalizirati što je on mislio pod tim što je rekao. Ni dan danas mi nije baš to bilo jasno, jer sam ja i pitanja tj. riječi postavljala onako bezveze, bez nekog cilja. Kako mogu znati što je on mislio, ako ni sama ne znam što sam ga i zbog čega pitala. Ipak, morala sam napisati domaći rad na temu što sam zaključila o njegovoj ličnosti. Kad sam sljedeći sat čitala naglas zaključke, svi oko mene su „blenuli“ pa i ja sama. Sve je imalo smisla, iako dan danas tvrdim da je to više bila moja mašta, negoli sam ja njega zaista shvatila. Ne sjećam se točno, ali napisala sam nešto u stilu da u svemu vidi prepreku, a ne vidi bit stvari (jer ga ruža asocira na trnje, a mačka na psa kao neprijatelj) i još svašta. Kad si me sad pitao što je bilo okidač, išla sam se igrati tih „asocijacija“ kojih se često i dan danas igram. Moja bi profesorica bila ponosna, sigurno. I iako ih nikad posebno nisam istraživala, u smislu teorije asocijacija s psihološkog aspekta, meni je ta igra puno puta pomogla, nekako apstraktno. Sad mi je kao odgovor na tvoje pitanje prvo palo - napola ispijena šalica Nescafea. Zvuči banalno, ali stvar je u tome što ona predstavlja.

Ugasila je čik i kad se uvjerila da nema nijedne iskre života u njemu, bacila ga u koš. Kava se ohladila i nije bilo one pjene koja se napravi od kemijskih točkica instant praha prvih 10 sekundi, a onda ubrzo splasne, kao i sve euforije ovog svijeta.

- Idem..
- Rekla si da nemaš di.
- Idem se voziti.. to će me umiriti.
- OK, idem s tobom.
- Rekao si da ti imaš di.
- Nisam rekao to, ali imam, da.
- Pa da, da se zaključiti iz konteksta.
- OK, ali danas ću se praviti da nemam di. Idem se voziti s tobom, tko zna što bismo danas mogli zaključiti o svemu.
- Mislim da to profesionalno nije dobra ideja.
- Ako jednom ne možemo otići u jednu vožnju, u ovih 10 godina što se znamo, što surađujemo..
- Ne, ne mislim na to da bi to utjecalo na nas previše i naš odnos, čisto smo u službi predmeta i to moramo štititi. S druge strane, ljude više zanimaju međusobni odnosi, a ne naš odnos prema poslu. I zato nastane brdo nepotrebnih problema.
- Ja samo mislim da ti danas treba malo društva, nekoga tko te doduše ne razumije previše, ali te u ovom trenutku razumije više od ostalih.
- Ovo je konstatacija u vidu ponude koja se ne može odbiti. Sreća ili nesreća...
- Sreća jer može malo pomoći, nesreća jer..
- .. jer znam zašto. Ok, ajmo.

Kiša je počela padati oko 2 ujutro. Kapi su klizile niz prozor i ostavljale tragove koje će posušiti vrijeme.
Prva asocijacija na kapljicu kiše bila je ljepota prolaznosti.
Zaista, nekad je i prolaznost jako lijepa. Prolaznost boli, prolaznost mučenja, prolaznost terora. Palo joj je na pamet (nešto za što je davno prije smatrala da se nikad ne bi moglo dogoditi) da bi jednog dana mogla poput starica iz britanskih serija uživati u obrezivanju ruža i diviti se prolaznoj ljepoti tog posebnog cvijeća. Ne doduše u suknji od tvida i uredno ispeglanoj košulji.
Nasmiješila se, otpila gutljaj Nescafea i otvorila prozor da je zapljusne svježi zrak pročišćen kišom.



Post je objavljen 04.10.2015. u 13:27 sati.