Ja sam profesor. Smatram da radim težak posao, psihički i fizički zahtjevan. Neka kaže tko što hoće, ali neka oni uđu u učionicu 8.r. s dvadesetak klinaca. Dakle, smatram da radim zahtjevan posao. Pravo pitanje jest je li učitelj zapravo zvanje ili zanimanje? To ili možeš ili ne možeš. Ili si stvoren za to ili nisi. Kad, zatvorim vrata učionice, ja sam u drugoj dimenziji, za mene više ništa ne postoji, to je moj svijet. Znam da sam stvoren za taj posao, i volim ga, i klinci me vole. Nemam 100 godina i ne zaboravljam kakva sam bio kao klinac i valjda me zato vole.
Dobro, ustanovili smo da radim popriličan težak posao, ali za jako male pare. "Ma šta male pare, pa imaš 5000 kn plaću svaki mjesec, pa budi sretan što uopće radiš... Da, da u našoj državi. Ali, ljudi moji, ja sve kupujem na akciji i toga mi je dosta , a ne daj bože da mogu planirati neplanirane vikende? Pa nemam para za platiti račune sljedeći mjesec!
Ok, mogla sam biti domaćica,koja se bavi turizmom, mogla sam i bolje bi mi bilo. Ali nisam, nego sam išla na fakultete. Za što? da bih djecu učila kako treba bit pošte bez obzira što gledaju na Tv-u i što im starci rade...
"Je li ti štrajkaš sutra ili radiš?" pred punom zbornicom obratio mi se ravnatelj. Čekaj, to je bila dužnost povjerenika Sindikata da preda ravnatelju listu učitelja koji su u štrajk, a ne da se proziva javno. To je moje pravo i za to ću se boriti, i to ne za 4% nego za 10%. A pitanje je koji je interes pravi onih predstavnika Sindikata? Mislim da se ipak najprije bore za svoje fotelje. A mi, mi smo ovce. Intelektualne ovce,... A i to intelektualno je upitno. Ima li uopće intelektualaca među nama prosvjetarima?!
Post je objavljen 04.10.2015. u 00:42 sati.