Pozove me nanovo pod skute svoje ona koja zna da osjeti moje bilo, ujedinjujući sva moja postojanja u smislenu cjelinu.
Uzdiže me na pijadestal opetovane požude.
Sjajim ulaštena njenim imenom koje u očima mi zapisala je, da bi "pravednici" skretali pogled od mog.
Uzima me u svoj zagrljaj i miluje žednu istine. Daruje plamenu svjetlost sa svoje voštanice, da bi znala na svjetlost ukazati drugima.
Na svakom je raskršću stajala uspravno, kao Kip slobode.
Izvlačila me iz mraka zabluda i noćas se nanovo opraštam od njih.
Upoznala sam sinoć stepskog vuka na cesti i želim da zauvijek mi izgubi trag.
I nije bitno što neki kažu nemoj voljeti, može boljeti.
Jer neki drugi govore - nemoj onda ni živjeti jer možeš umrijeti!
Zar bi moje ime negdje drugdje uopće moglo zapisano biti?
Jaka stvar.
Čist odabir!!!