Marketing
Predlažem. Učiteljima 50% više plaće (da, ozbiljan sam)
Da sam ja neka faca u nekoj stranci, jednostavno bih rekao da ćemo nakon osvajanja vlasti iduće godine povisiti plaću svim učiteljima i nastavnicima osnovne i srednje škole, i tetama i tetcima u vrtićima, za 50%. (Isto bih rekao, da ćemo već u slijedećem proračunu udvostručiti ulaganja za znanost.).
Stvarno, ne kao prazni slogan. Za to vrijedi dati. Država mora ulagati novac u ono što je za boljitak naroda i države bitno, a tržište samo ne može regulirati. Može se uštedjeti negdje drugdje. Ili čak zadužiti - za to, vrijedi. (I druga ulaganja u obrazovanje, naravno, ali ovdje ne mogu o svemu.)
Zaslužuju li današnji nastavnici toliko novca? Možda i ne. Ali, tu profesiju treba sistematski promovirati kao jednu od ključnih za državu (vidi: Finska). Zato treba odmah povećati plaće, time stimulirati sadašnje nastavnike, te stimulirati najbolje u mlađim generacijama da se usmjere u tu profesiju. Pa se postepeno i stvarna kvaliteta i društvena percepcija poboljšavaju (a ne da se rezonira, što je bilo i prije 40 godina kad sam ja išao u gimnaziju i još više danas, da su nastavnici oni koji nisu za nešto bolje).
To bi bilo ulaganje, na dulji rok naravno, kakvo u obrazovanje jedino i može biti. (Deset godina da se vide rezultati; a to zapravo nije dugačak rok, nego srednji. Kao i ulaženje u četvrtu tehnološku revoluciju. Stvarno dulji rok, to je do 2050. godine, i time se najuspješnije države dana bave: Energiewende; ili čak 2100, čime se bavi G7 u energetici i klimatskim promjenama.)
Odmah, na početku, povećati im svima plaće. Stimulacija, te svestrano poticanje inicijative, inovacije i konkurencije. Ne tražiti brzi uspjeh, ali biti ustrajan. Sustavima kontrole i kažnjavanja (logika: prvo da istjeramo nedostojne, pa ćemo onda bolje nagrađivati ostale) to se ne može postići. Odmah povećati osnovicu s recimo 5.000 na 7.500 kn neto, a onda varirati nagrade i kazne.
E sad, glede ovog aktualnog štrajka nastavnika: usprkos mom načelnom stavu - fakat, u ovom trenutku, kad se Sabor raspušta - glupo - jedino racionalno opravdanje jest, da time žele pomoći HDZ-u da dođe na vlast. A ne mislim da im je to pametno.
Da dodam i nešto na dulji rok (dakle, do 2050. ili 2100), o čemu rzamišljam i što me muči.
Mislim da obavezno školstvo, osnovno te praktični i srednje, pati danas od problema institucionalne inercije. Slijedi osnovne obrasce organiziranja i ponašanja, kakvo su bili uspostavljeni u razdoblju od uvođenja obaveznih pučkih škola do otprilike 1SR (prije oko 150 do 100 godina). Pučka škola za masovno elementarno obrazovanje, zatim dodatne šegrtske i stručne škole; pa su onda rasli zahtjevi, te je sustav srastao sa starim gimnazijama. I to otprilike imamo sada.
Mislim da treba puno više fleksibilnosti. Svijet se strahovito promijenio, uvjeti su se promijenili, zahtjevi su se promijenili.
Obrazovanje treba oblikovati ljudska bića sposobna za slobodu, a ne najamne radnike i poslušne podanike.
Mislim da će mnogo više ljudi u slijedećim generacijama morati biti posvećeni svim vidovima obrazovanja mladih (a i odraslih i sebe samih). Umjesto jednog učitelja na 20 učenika, jedan na pet. I fleksibilnost od početka, i uravnoteženost i poticajnost. Znanje je lijepo, znanje je dobro. Poticati želju za znanjem a ne ubijati (jer se propisuje što se smije znati i čemu se smije težiti).
Grupni i individualni pristup. Mora biti zajedničkih razreda, zbog socijalizacije, ali od početka, od vrtića, individualne varijacije. Tko ima smisla za matematiku, glazbu, sport, književost... neka od početka ne bude sputan čekanjem da drugi shvate osnove. A ipak, važno istovremeno, određena svestranost. Mlade genijalce povremeno izvući za uho od računala i najterati ga da gimnasticira ili natjerava loptu; mladom sportašu se ne smije dopustiti da ne svlada osnove matematike; svi moraju naučiti bar malo pjevati ili svirati neki instrument, svi moraju izvježbati svoju ruku da napravi bar jednostavni crtež, koristi osnovne alate itd.. Od učitelja oćeg tipa i mnogo specijaliziranih.
Da bismo se mogli nositi, individualno, grupno i svjetski, sa svime, što smo već postigli kao vrsta. Da nas to ne ubije.
Mi smo, zasad, kruna evolucije. Poštujući sebe (a ne svoju sliku) poštujemo prirodu. Poštujući prirodu, poštujemo sebe. Do idućeg koraka evolucije, možemo proći kroz još mnoge kulturne (r)evolucije.
Post je objavljen 29.09.2015. u 15:28 sati.