Bezuvjetno. Bez uvijeta. Ijednog. Dakle, uvijek, bez obzira na sve, bez obzira na tebe. Bez obzira na promijenjivo vrijeme. I tebe takvog ludog i promijenjivog, nestalnog.. nestvarnog..
Je li pošteno, prema sebi i prema drugima, bezuvjetno voljeti, bezuvjetno davati?
Hoću reći, bezuvjetno! Gledati u sunce iako boli, iako smeta, iako uopće nije predviđeno da gledamo u sunce! Ali ja volim sunce! Volim njegove zrake, svjetlost i osvjetljene tužne prostore, volim toplinu i što je sve ljepše dok je ovdje. Jer mogu obući kratke rukave.. Volim jer zbog njega moja koža izgleda ljepše.. Jebena percepcija..
Volim ga. Iako me povrijeđuje. Mogu reći da ga volim bezuvjetno. jer unatoč svemu, svim bolima i sljepoći, svemu što ne vidim zbog njega.. ja ga i dalje volim.. Hoću reći, zašto trpimo? Zašto otkidati dijelove sebe zbog drugoga? Žao mi je jer nisam pisala jučer, dok sam imala inspiraciju, a sada se samo prisjećam jučerašnjeg scenarija i ponovo svega što sam željela, a nisam napravila kako bih mu dala svoje vrijeme. jer ništa drugo nemam.. ja ništa drugo nemam.. dala bih mu sve.. i ovo je, cviljenje, i ovo jesu tekstovi "zašto me ne voli" i meni je to smiješno, ali pozadina svega toga je odricanje i riječ "bezuvjetno". Hoćeš da ti kažem što je bezuvijetno? Poruka od moje majke sinoć. Kada mi je poslala da je ispekla štrudle od sira, koje volim, i iako me nije bilo kod kuće, pozvala me na večeru. A mene nikada nema doma, ja vječito lutam, a ona me i uvijek će me vječito čekati s toplom večerom, uvijek sa savijetom, uvijek otvorenih ruku. I ja nisam došla, ponovo.. dala sam svoje bezuvijetno nekome koga, bit ću pristojna, boli briga za to. Jer je to normano! Jednako kao i tople štrudle! Ali one neće uvijek biti na stolu i čekati me, a to zaboravljam. Zaboravljam. Jednako kao što je normalno da ja uvijek zapostavljam, otkazujem, zanemaurujem i ostavljam svoje želje, obaveze.. i općenito- sebe. Da, poanta ovoga nije "život nema smisla" nego "život itekako ima smisla" I sve je vrlo jednostavno. voli one koji vole tebe. Daj bezuvjetno i primi bezuvijetno. Nemoj neprestano davati i raditi emotivnog siromaha od sebe. Postoje ljudi kojih se prvo sjetiš kada usred noći osjetiš stezanje u grlu, lupanje srca i pojačano znojenje.. kada su ti zjenice raširene i mobitel ti je nadohvat ruke. Kada si sam.. i znaš da će se javiti.. i znaš da će doći.. stisnuti se u krevetu uz tebe i čekati da zaspiš. Koji će doći po tebe u 5 ujutro na drugi kraj grada, bez obzira kojeg grada, i odvesti te doma. Jer ne žele sam sama lutaš, jer ne žele da ti se nešto dogodi. Jer si još mala i uvijek ćeš biti mala.. njihova..
I samo njih bezuvjetno imaš..
Bilo bi pametno tu stati, no još uvijek imam nešto za napisati.
Kada možeš razmišljati kao netko drugi. Kada jednostavno znaš što mu je u glavi, što ga muči, što očekuje, što ne zna.. njegove nedoumice, sumnje, žudnje.
Ovo bi možda trebao biti drugi post, no eto..
Ne bi imalo smisla voditi složene matemetičke operacije, knjigovodstvene izvještaje ili velike liste želja za Djeda Mraza u kojima bismo pisali što smo sve napravili za nekoga. Napravili smo. I to je 0. Nepromjenjivo. Napravili smo jer smo to htjeli. Jer ne tražimo ništa za uzvrat jer nemamo otvoren obrt za trgovanje uslugama. ali uvijek mislimo kako će to netko ipak vidjeti, znati cijeniti, šta ja znam, možda smo glupi, premabiciozni, pre novi u svemu tome.. možda nemamo pojma o životu i kako on funkcionira. Možda se loše vraća dobrim, a dobro lošim. ali ne želim živjeti u takvom svijetu. Teško mi je priznati da sam možda baš ja Mali princ i da sam živjela na svome planetu, i imala jednu ljubav, jednu sreću, jedno zdravlje, jednu neprolaznost i jedno veliko sve. jer je sve toliko minijaturno i jednostavno na mom planetu. sama sam ali nikad nisam, stvarno sama. ti zalasci sunca.. koje toliko volim.. i sreća prepoznavanja poznatoga u nepoznatome, to tumačenje, najjednostavnije. Ozbiljno ljudi, pročitajte Malog princa jednom godišjne. ali svake godine. Svaki puta ćete ga drugačije doživjeti. I ima hrpa planeta i ljudi, ne samo sedam.. Svi znamo radnju, jel. nema potrebe analizirati knjigu.
ali ja nemam opciju vratiti se. Već stvoriti sve, ovdje. U ovoj Sahari.
Ne želim živjeti u takvom svijetu! Gdje tvoja sreća nije i tuđa sreća. Gdje svoju sreću moraš zanemarivati i koja nije važna. Ne da mi se više pisati o sreći jer mi se čini kao da pišem o nečemu nepostojećem. Imaginarnom. Izumrlom? Davnom? Dalekom? Nečem što su ljudi odavno zaboravili. Oduzeli joj smisao. Odrekli je se. Osudili i stavili na križ.
Nije..
Iskusila sam trenutke istinske sreće. I nisam sebična, jednostavno želim da ju i drugi osjete i zadrže, šire.. sheraju, jel..
i želim da spoznaju da je stvarna, i itekako moguća. Želim da vole troje najblilžih ljudi sebi. Da ne mrze iako im je netko nešto nažao učinio. Makar se na kraju dana osjećaš kao govno, no to više manje.. nije bitno. Bitno je da je stalo i da se ne širi. Rekla bih da sve funkcionira na sistemu prehlada. Zaraziti možeš i dobrom voljom, raspoloženjem, smijehom.. sve je to zarazno.. a liječi..
Ovaj svijet je odavno na nekakvim utrkama, natječe se sam sa sobom, a misli da se natječe s vremenom. samim time, imamo pojedince i pojedine stvari u neprestanim bitkama, utrkama, natjecanjima, sukobima, ratovima sa samim sobom. Od tud i proizlazi svo zlo svijeta, ne iz Pandorine kutije.. što Pandora ima s tim, zaboga..
Ali to je, uvijek tražimo nekoga koga možemo okriviti jer smo savršeni.. ne griješimo. No stvarnost je samo malo drugačija.. mi jesmo savršeni, sa svim svojim ranama, ozljedama, boli, tugom i suzama... i nekome je to prekrasno.. prekrasna ta borba koju si morao proći, jer iz nje uvijek izlaziš kao pobjednik-ti. Zašto? Pa zato što si sam u svojoj borbi protiv sebe.. i može pobijediti ti ili ti..
Post je objavljen 28.09.2015. u 11:53 sati.