Kada razmislim, ponekad mislim da bih baš mogla, pronaći te negdje, pa ti pljunuti iz petnih žila u lice i istresti stotinu ljutih riječi, možda te i umrtviti nekim tupim predmetom, hladnokrvno i bez imalo grižnje savjesti.
Prije toga bih te mučila riječima, mišlju i djelima, pa bih se okrenula i otišla, hladno i tupo. I ne bih osjetila išta.
Mogla bih, bez mnogo riječi, platiti nekome da te nađe, da ne zaprljam ruke, pa da se grčiš negdje u nekom jarku u sivoj maglenoj noći, u teškim bolovima.
Jer sam zbog tebe proživjela pakao, jer se posljedice osjećaju još i sada.
Jer si se odrekao svoje djece. Jer nisi čovjek.
Mogla bih...Kada bih mogla...
Mogla bih možda jednostavno otupjeti, sasvim nenadano, leći u krevet i ne ustati se. Ne ustati se danima. Noćima.
Pa da mi daju neku tešku dijagnozu i mnogo papira i proglase me neuračunljivom .
Možda bi bilo lakše. Odmoriti se malo. Tijelo, um i dušu.
Pa bih ležala tako neko vrijeme dok ne skupim dosta snage, hrabrosti i strasti da nastavim dalje..
Mogla bih...
Ali je previše inata u meni. I volim se hrvati sa životom. Prsa u prsa.
Pa si pomislim nekada kako bih baš mogla, kao mnoge, pričati i hvaliti se, kako sam divna majka. Savršena.
Ali nisam i znam to.
I puna sam mana i ljutim se često i vičem ponekad. I tužna sam i umorna.
Ali se smijem s njima i plačem kada mi se plače.
I znam da sam griješila i griješim. Ali znam da se borim i trudim i dajem sve od sebe.
Ali mogla bih...reći da sam divna
Ali nisam...jer sam samo žena. Samo sam čovjek.
I mogla bih eksplodirati bilo kojeg sasvim običnog dana i istresti na poslu svima istinu u oči. Onu tešku, sivu i sumornu.
Obrisati svu prašinu koja se taloži predugo. I reći im kako su sa sto lica i koliko su mali ljudi i kako ne vide, ne čuju, ne osjećaju..
Mogla bih...ali vjerojatno neću.
Jer sam ucjenjena.
Jer sam poput miša u klopci.
I jer sam kukavica.
I mogla bih recimo voditi ljubav sa stotinu stranaca, ispreplesti prste sa mnogim prstima, slušati ih i osjećati noćima i danima.
Postati ona koja ostavlja. Ostati ona koja je otišla.
Bez traga. Sa mnogo pitanja iza sebe.
Mogla bih...
Kada bih postala netko drugi...
Kada bih prevarila samu sebe. Sa sobom.
I mogla bih odmahnuti rukom i samo pobjeći jednoga dana.
Daleko. Bez osjećaja krivnje i srama.
Pa neka me traže, očajno i mahnito. Satima, danima i tjednima.
Pa neka se pitaju gdje, kako i zašto i što joj se samo pobogu odjednom dogodilo.
I zašto je netragom nestala.
Čak niti pismo nije ostavila. Niti poruku. Ni slovo.
Pa bih slobodno hodala svijetom...
Mogla bih...kada bi takva sloboda postojala.
I mogla bih pisati satima o slobodi .
Kako sam slobodna jer je moja duša slobodna poput ptice. I moje misli su slobodne od svih okova ovoga svijeta.
Mogla bih ...ali ne mogu. Jer više ne znam je li sloboda tamo.
I mogla bih pisati o ljubavi o kojoj sam nekada pisala mnogo.
I kako je ona predivna manifestacija života samog. I pokretač. I snaga.
I jedini smisao svakoga smisla.
Mogla bih...
kada bih samo mogla...
Post je objavljen 27.09.2015. u 23:48 sati.