Marketing
Novi Svjetski Poredak – Ljudi i manipulacije
“Eine schädliche Wahrheit ist besser als eine nützliche Lüge.”
Thomas Mann
Albert Pike bez mistifikacije
Albert Pike, vrhovni zapovjednik Škotskog obreda slobodnih zidara u Americi, navodno je Giuseppeu Mazziniju, talijanskom revolucionaru, 1871. godine poslao pismo. Tvrdi se kako je u tom pismu Pike detaljno objasnio pozadinu triju svjetskih ratova koje vođe loža slobodnih zidara pokrenuti kako bi ostvarili svoju globalnu dominaciju. Pismo se u izvornom obliku čuva u British Museum-u. Mediji su ga u cilju senzacionalizma tijekom vremena prilagođavali situacijama i terminologiji koju Pike nije ni u snu mogao sanjati ali je svojim rječnikom, na neki način, ipak najavio Prva dva svjetska rata dogodila su se baš kako je Pike predvidio:
“Prvi Svjetski Rat mora se ostvariti kako bi se omogućilo da s položaja moći zbace ruske careve i time Rusiju učine tvrđavom ateističkog komunizma. Neslaganja i razilaženja između britanskog i njemačkog carstva treba iskoristiti kako bi se taj rat potakao. Na kraju rata uspostavit će se komunizam kako bi se preko njega uništilo i druge vlade te oslabili utjecaji religija.“
Poznavatelji povijesti prepoznaju da su politički savezi Engleske s jedne strane i Njemačke s druge strane, sklopljeni između 1871 i 1898, bili instrument uspostave Prvog Svjetskog Rata…
“Za Drugi Svjetski Rat treba iskoristiti cioniste. Rat treba inicirati tako da se cionizam ojača u mjeri kako bi omogućio uspostavljanje suverene države Izrael u Palestini. Tijekom drugog svjetskog rata međunarodni komunizam mora postati toliko jak da bude protuteža kršćanstvu koje će tako biti obuzdano i držano u pozadini sve do momenta kada će biti potrebno za konačnu socijalnu kataklizmu.“
Nakon Drugog Svjetskog Rata komunizam je načinjen dovoljno jakim da počne preuzimati slabije vlade. Na Potsdamskoj konferenciji 1945 godine, Trumann, Churchill i Staljin jednostavno veliki dio Europe prepustili Rusiji (Sovjetskom Savezu) dok je na drugoj strani svijeta ostavština rata s Japanom pomogla da val komunizma prodre u Kinu.
“Treći svjetski rat mora se potaći iskorištavanjem različitosti između političkih cionista i vođa islamskog svijeta. Rat se treba voditi tako da se Islam i politički Cionizam međusobno unište. U međuvremenu će ostale nacije, još jednom podijeljene po tom pitanju, biti prisiljene boriti se do točke potpune fizičke, moralne, duhovne i ekonomske iscrpljenosti …
Nahuškat ćemo nihiliste i ateiste; isprovocirat ćemo ogromnu socijalnu kataklizmu koja će u svojim strahotama narodima jasno pokazati učinak potpunog ateizma, izvor divljaštva i najkrvavijeg previranja.
Tada će širom svijeta građani, prinuđeni braniti se od revolucionarnih svjetskih manjina, istrijebiti te uništavače civilizacije, i gomile razočarane Kršćanstvom čiji će deistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka koji će napokon biti iznesen pred javnost. Ta će objava biti rezultat općeg pokreta koji će uslijediti nakon uništenja i Kršćanstva i Ateizma, oba istovremeno pobijeđena i iskorijenjena.”
Ono što piše u pismu je ono što se je (pokušalo) planirati – ekonomska i socijalna katastrofa u kojoj će se ljudi potom okomiti jedni na druge. U njihovom umjetno izazvanom očaju pokopat će se svaki moral u masovnoj borbi za prividno preživljavanje.
Bilo kako bilo, bilo istinito ili lažno, pismo je puno starije od 11. rujna 2001. ali …
Zapitajte se, jesmo li ikad bili bliži Trećem Svjetskom Ratu nego danas, upravo u ovom trenutku?
U kakvoj je vezi arapska (muslimanska) migrantska invazija što se ovih dana događa pred našim očima u EUropi?
Može li se sve objasniti samo ”željom za odlazak u sredinu gdje će bolje živjeti” ili je dobar dio istine i u tome kako je sve to planirao neki vješti strateg koji želi u svijetu ponovo napraviti kaos?
Jer …
Većina ljudi pada na točki po kojoj uopće ne mogu zamisliti kako političke struje mogu opstati stoljećima i po točki veličini urote na globalnoj razini jednako kao i na općim pitanjima "dobra" i " zla" u čovjeku, pojedincu.
Definicija pojma “nihilizam” upotrijebljenog u Pike-ovom pismu:
“Odbacivanje svih razlika u moralnoj ili religijskoj vrijednosti i spremnost na pobijanje svih ranijih teorija o moralnosti ili religijskim uvjerenjima.
Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.”
Luciferov učinak ili kako dobri ljudi postaju zli
Gdje je granica između dobra i zla? Jesu li neki ljudi zaista na strani dobra, a drugi na uistinu strani zla? Može li se ta granica prijeći i ako može, pod kojim se uvjetima ona prelazi? Tim se pitanjima bavio poznati psiholog Philip Zimbardo.
Uvriježeno mišljenje je kako je granica između dobra i zla vrlo jasna i nepromjenjiva te da su neki ljudi na strani dobra, dok su drugi na strani zla. Povijest svjedoči kako je puno događa u kojima su ljudi bili spremni učiniti zlo i nepravdu jedni drugima. Veliki broj ljudi smatra kako se u takvim situacijama radi jednostavno o ljudima koji su zli tj. radi se o osobinama ličnosti ili karakteru ali često se zaboravljaju i drugi faktori koji mogu rezultirati takvim ponašanjem i učiniti prosječno dobrog pojedinca (a to smo zapravo svi mi) koji se pridržava društvenih i moralnih vrijednosti, zlim.
The Stanford Prison Experiment
Zimbardo se odlučio provesti pokus kako bi dokazao da je granica između dobra i zla ustvari vrlo tanka i kako situacija može navesti ”dobre“ ljude da prijeđu granicu i postanu “zli”. Pokus je izveden 1971 a smatra se istovremeno jednim od najpoznatijih i najozloglašenijih pokusa u psihologiji uopće čija su saznanja uzdrmala i stručnjake i javnost.
Sudionici pokusa su bili studenti u dobi od 24 godine, dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, iznadprosječne inteligencije i bez povijesti ranije zlouporabe psihoaktivnih sredstava i sudjelovanja u kriminalnim radnjama. Prijavili su se putem oglasa u novinama kome su se tražili volonteri za sudjelovanje u psihologijskom istraživanju učinaka zatvorskog života. Sudjelovanjem u pokusu zaradili su 15 US$ dnevno. Mladići su nasumično podijeljeni u dvije grupe – zatvorenici i stražari.
Svrha pokusa bila je provjeriti hoće li doći do promjene u ponašanju sudionika s obzirom na dodijeljene uloge te u kojem će smjeru teći te promjene. Kako bi pokus bio što vjerodostojniji, Zimbardo je simulirao stvarno zatvorsko okruženje u podrumu zgrade Stanfordskog odsjeka za psihologiju. Pokus je išao toliko daleko da je sudionike – zatvorenike prava policija (za njih nenajavljeno) uhitila u njihovim domovima pod optužbom da su počinili oružanu pljačku i provalu. Nakon što su im pročitana prava, obavljeno pretraživanje i stavljene lisice, policijskim automobilom odvezeni su u policijsku postaju gdje je obavljena standardna identifikacija osumnjičenih.
Po dolasku u zatvorsko okruženje, upoznati su s upraviteljem, detaljno pretraženi, oduzeta im je odjeća i zaprašeni su praškom protiv ušiju. Zatim su dobili uniforme (kombinezone bez donjeg rublja na kojima se nalazio identifikacijski broj), kape te lance s lokotom koje su nosili oko desnog gležnja. Navedeno je trebalo izazvati osjećaj poniženja, demaskuliniziranosti, potlačenosti i deindividualizacije tj. funkcionalno simulirati zatvorske uvjete. Sudionici – stražari nisu prošli nikakvu obuku. Imali su potpunu slobodu učiniti što god smatraju potrebnim (fizičko nasilje bilo je zabranjeno) kako bi u zatvoru održali red. Svi su imali zelenosmeđu uniformu, pendrek, zviždaljku i sunčane naočale (kako bi ostali anonimni).
U početku se ni zatvorenici niti stražari nisu mogli uživjeti u uloge. Zatvorenici nisu ozbiljno shvaćali zaduženja, a stražari nisu znali kako nametnuti autoritet. Prvi dan prošao je bez incidenta ali nakon par dana zatvorenici su organizirali pobunu. Nakon toga stražari su postali nasilniji i nehumaniji. Iz početka su neposluh i neprikladno ponašanje kažnjavali sklekovima ali nakon pobune nekolicinu su stavili u samicu, oduzeli su im odjeću i krevete. Okrutnost stražara čak išla je čak dotle da su zatvorenicima kontrolirali i obavljanje nužde i prisiljavali ih da je obavljaju u kantama u ćelijama. Također, stražari su počeli izazvati sukobe i nepovjerenje među zatvorenicima tako što su nekolicinu stavili u ćeliju s privilegijama.
Nakon nekog vremena moglo se jasno razlikovati tri vrste stražara: stroge ali poštene, stražare koji nikada nisu kažnjavali i neprijateljski raspoložene stražare sklone nasilju i ponižavanju. Zatvorenici su se nosili s navedenom situacijom na razne načine. Nekoliko zatvorenika napustilo je pokus zbog emocionalnog sloma, neki su se bunili i borili protiv stražara, a neki su bili dobri zatvorenici i time nastojali biti u milosti stražara. Do kraja pokusa nije više bilo jedinstva zatvorenika. Ostala je samo hrpa izoliranih pojedinaca, poput ratnih zarobljenika ili mentalnih bolesnika. Stražari su preuzeli potpunu kontrolu u zatvoru, te su od zatvorenika tražili slijepu poslušnost.
Tijekom pokusa organizirane su i posjete za roditelje i prijatelje. Također, organiziran je i posjet katoličkog svećenika koji je razgovarao sa svim zatvorenicima te je u pojedinim slučajevima išao čak tako daleko da ih savjetuje kako da potraže pravnu pomoć jer … Bio je to jedini način da izađu iz zatvora. Time se dodatno zamaglila slika sudionika o čemu se radi – pokusu ili stvarnoj situaciji. Gdje završava uloga koju igra pojedinac i počinje njihov vlastiti identitet.
Tijekom pokusa čak je organiziran i Odbor za uvjetni otpust pred koji je dovedeno nekoliko zatvorenika. Kako bi bili pomilovani i pušteni iz zatvora, neki zatvorenici su išli toliko daleko da su čak bili spremni odreći se dosad zarađenih novaca te da niti jedan od zatvorenik nije tada zatražio da napusti pokus iako bi time sačuvao stečeni novac. Očigledno, njihov je osjećaj realnosti bio pomaknut i navedenu situaciju nisu više doživljavali kao pokus.
Prvi sudionik napustio je pokus nakon manje od 36 sati jer počeo je pokazivati znakove akutnog stresa. Zbog lošeg zdravstvenog i psihičkog stanja, još je jedan sudionik napustio pokus a njegovo je stanje bilo toliko loše da je Zimbardu trebalo neko vrijeme uvjeriti ga kako nije u pravom zatvoru već samo sudjeluje u istraživanju. Tijekom pokusa sve je više zatvorenika počelo pokazivati znakove psihološkog stresa pa je dodatnih pet zatvorenika jednostavno otpušteno prije završetka pokusa.
Zimbardo je pokus prekinuo 20. kolovoza 1971 godine. Planirani dvotjedni pokus završio je ranije zbog narušenog psihičkog zdravlja grupe zatvorenika i iznimno nasilnog i sadističkog ponašanja grupe stražara koje se je događalo tijekom noći, kada su stražari mislili da ih nitko ne vidi. Zadnjeg dana održan je niz susreta sa svakom grupom (zatvorenici, stražari, osoblje) posebno a na kraju zajedno. Tijekom tog susreta svatko je bio u mogućnosti izraziti svoje osjećaje i iskustva te raspravljalo se o mogućim alternativama za određena ponašanja koja su se pojavila.
Rezultati
Navedenim pokusom Zimbardo je došao do nekoliko važnih zaključaka. Ukazao je na velik utjecaj situacije na ponašanje pojedinca. Unatoč uvriježenom mišljenju da su ”zli“ ljudi jednostavno takvi zbog svojih osobina ličnosti ili karaktera, ovim pokusom pokazao je kako postoje određeni uvjeti koji mogu izazvati u ljudima ono najgore. Što se ustvari dogodilo tijekom tog pokusa da su određeni sudionici, inače mirni ljudi i pojedinci neskloni nasilju, postali nasilni i nehumani?
Prvo, došlo je do deindividuacije određenih pojedinaca. Deindividuacija se odnosi na promijenjeno ponašanje i doživljavanje sebe kao pojedinca u nekoj grupnoj situaciji. Pod utjecajem socijalne situacije osoba se ponaša na način koji nije tipičan za nju odnosno ne ponaša se u skladu s prethodno usvojenim društvenim i moralnim vrijednostima. Posljedica deindividuacije manifestira se ponašanjem koje je neprimjereno ili neprihvatljivo, recimo nasiljem. Kada dođe do deindividuacije, ponašanje pojedinca najčešće nije određeno vlastitim izborom već situacijom i zahtjevima koje ona pred njega stavlja. U navedenom pokusu deindividuaciji je pridonio osjećaj anonimnosti (zatvorenici su imali kute i kape, stražari uniforme i naočale), difuzija odgovornosti (stražari su znali da postoje eksperimentatori koji nadziru samu provedbu i očekivali su da će intervenirati ako oni sami neprikladno reagiraju) te sama prisutnost drugih sudionika.
Drugi važan faktor bio je utjecaj uloga: zatvorenik i stražar, koje su sudionicima dodijeljene. Naime, uloga određuje doživljavanje i ponašanje koje se očekuje od nekog pojedinca. Tako su se i sudionici u eksperimentu ponašali onako kako su smatrali da je prihvatljivo i očekivano, s obzirom na njihovu ulogu pa čak i na načine koji im inače nisu svojstveni s obzirom na njihove osobine ličnosti i pojedinačni karakter. Ovo istraživanje jasan je pokazatelj kako uloga može preuzeti osobu i potisnuti osobne i etičke norme na drugo mjesto.
U psihologiji je ovaj fenomen nazvan Luciferovim učinkom i odnosi se na drastičnu promjenu ljudskog karaktera, kada se dobri ljudi, pod utjecajem određene situacije, ponašaju nasilno, devijantno ili destruktivno. Izloženost određenoj socijalnoj situaciji potiskuje ranije usvojene društvene i moralne vrijednosti, što pogoduje manifestaciji neprilagođenih oblika ponašanja.
Post je objavljen 27.09.2015. u 20:17 sati.