Zadnje što smo čuli o njemu je da je, nakon duhovne obnove, prestao prijetiti bacanjem bombi iz ruksaka, tražiti Sarah B. i onog njenog kuhara da ga ubije i skrasio se s nekom (ne znam već s kojom iz excaygove priče).
I time je izvještaj o Mati pitiespijevcu iz našeg malog mista bio gotov.
Sve dok ga nisam srela....uživo!
Neki već ovdje znaju da ja baš nisam ptica trkačica, a bogme ni divokoza pa da eto mogu uz uspon od 60% duljine 50 metara stići za 3 sekunde, na gornju cestu za uhvatiti bus, a sve nakon pristajanja broda s moga otočkog raja (s kojeg, naravno, iskačem prva da bi sve to stigla).
Tako ja grabim, jer najčešće bus ode, pa si misli kako ćeš u "civilizaciju"!
A pogotovo mi je to bilo bitno to veče jer sam morala uhvatiti jedini večernji bus u gradu za Slavoniju, sutra ono glupo testiranje, runda treća (nikako da loše napišem te testove pa da me više ne zovu!), inače ode naknada sa HZZ-a!
I tako ja grabim uz uzbrdicu, daha nestaje, stižem, al' nema busa.
Mislim: Možda je već otišao!
Odjednom se čuje škripanje guma i iza okuke od 90 stupnjeva ulijeće neki prastari bus, skoro k'o u flmovima, samo na dva kotača u krivini.
Skačemo da nas ne pomete, nas nekolicinu hrabrih.
Staje, istovremeno se otvaraju vrata, vozač sijeva očima, već sijedim brcima štuca i cigareta zalijepljena za donju usnicu, tek upaljena, dimi.
Meni ne smeta. Dok se ukrcaju svi, on će je ugasiti.
Dobar dan, jednu molim! ulazim na prednja vrata i smještam se, s prtljagom, odmah na prvo sjedalo.
Za mnom bakice i jedna mama s bebom svezanom onom maramom za sebe, a na zadnja vrata neka djeca i mladi.
Otvorite srednja vrata, kaže mlada mama, imamo kolica za utovariti.
Štas navalila, otvorću!
I nemojte pušiti, ne smije se pušiti u autobusu!
A jel' ti smeta, jes' trudna?
Smeta mi, reče mlada mama i kupi još troje djece na srednjim vratima, zajedno s kolicima i bakom, ili kako bi vi Dalmatinci rekli, babon.
Na to će jedna lokalna baba, što se odmah smjestila naprijed: Ko zna čija su joj ta dica! Biće svako drugog ćaće!
Ugasite tu cigatretu, viče mlada mama iz sredine autobusa.
Vozač puši na vratima, gleda lijevo desno, ima li koga još i viče:
Evo, ne pušin u busu, i otpuhuje dim van.
Jeste se svi utovarili?
Baca cigaretu, sjeda i kreće.
Uz turiranje, brundanje i deranje motora da misliš da će se raspast' autobus
Gas, gas, samo gas.
I lokalne krivine.
Gotovo izlijeće na magistralu bez stajanja, u zadnji tren vidi da netko čeka ispred turističke zajednice i...naglo koči.
Sreća da prva sjedala imaju vodoravne šipke ispred pa sam se prihvatila, ostali skoro pa popadali po busu.
Na dva slijedeća lokalna stajališta nikog nema i ne staje, al' na benzisnskoj preko puta šoping centra, opet uz zaglušno kočenje, staje nekih 20 metara od matere, babe i diteta šta su čekali.
Trče oni na prva vrata, mama zadihana pita: Idete na pijacu?
Šta tebe briga di ja iden, izdera se on.
Ipak ulaze, ta to je jedini bus za grad koji tu stane.
Jel' vidiš da stajen di ko oće, ni stanice nema?! objašnjava ljutito.
Zaglušno kreće naglo dalje. Promet gust u kolovoško predvečerje.
Samo sam čekala da u vožnji počne bacati bombe kroz otvoreni prozor, da raščisti gužvu na cesti.
Uz takvu formula 1 vožnju brzo smo u gradu.
U gradu par stanica i onda:
Izlaz'te van svi, ovo je zadnja (a znam da nije!) ne vozin dalje, moran odma na autobuski!
I svi poslušnici, van prije pijace koja je zadnja stanica.
Ja se ohrabrim: Idete na autobusni?
Da, kratko, jasno i odriješito.
Mogu onda ja s vama jer moram dalje uloviti bus?
A di ćete? pita sad već mirnije.
U Slavoniju, odgovorim.
Samo kimne glavom.
Ma nije van ovo moja linija, kaže, ovo su me natirali da vozin,a moran odma u osan nazad na svoju.
Vidim da je i drugi bus, nije inače onaj koji vozi na ovoj liniji, kažem ja.
Jedva san stiga, veli on.
I dolazimo do autobusnog.
E, sritan van put! ljubazno mi kaže.
Hvala, kažem ja, i Vama! uz osmijeh.
Mate pitiespijevac je vozač autobusa na lokalnoj liniji (ne dužoj od 13 km!).
Post je objavljen 27.09.2015. u 14:47 sati.