Na predmetu po kojemu je majka lijepila naljepnice s mojim imenom počela se hvatati plijesan. Označavanje starosti. Vjerovala sam da je njezin postupak pokrenuo tu prolaznost, da je označio početak kretanja prema dolje i bila sam ljuta.
1.
Pretpostavljam da je ponekad plakala. Nisam nikada vidjela tragove lomova na njezinom licu, no pretpostavljala sam da je negdje morala postojati jedna takva pukotina. Negdje između redova, samo ju ja ne vidim. I nisam znala ništa o njoj. Doduše, oduvijek je htjela da pišem o njoj, ne njoj, i da ju ne tjeram na pravo glasa o kojemu ništa verbalno nije znala izreći, pokazati.
Jednom smo tako stajale do koljena u muku, glasovi su nam postajali izdaja i poput djece igrale smo se svojim pokrovima: živjele smo rame uz rame, pa i danas, i nitko nam tu pokudu nije mogao poreći. Eto zato, istoimene, baštinice najtežeg zaborava.
A onda opet… nije li o njoj bilo najlakše pisati? Što god izrekla, nisam mogla pogriješiti; njezina je istina ostajala uvijek nekako postrani, mimoilazeći se, i nas, kao da nikada ništa nismo dijelile, a ujedno kao da smo jedno pa svaka istina ima pravo na svoj dio rečenice.
Mislila sam da ju ne znam, poprilično dugo. Nosila sam ju u glavi poput opomene, možda i zato što me naučila dijeljenju, ili mi ga je dala od sebe pa se zaboravila spomenuti, onako usput, kao da je nema, dok sam ja pritom postajala virtuoz. Pokušavala je uhvatiti svoj život, uobličiti ga u liste, dobre odluke i pravila, ali najčešće joj to nije išlo od ruke. Gledala sam te pokušaje s određenim vidom čuđenja i ponosa, tu upornost njezinoga izmicanja, vjeru koju je ugrađivala u pitkost svoje maske.
Nakon određenih brodoloma, M. bi analizirala svoje postupke čitajući knjige za samopomoć i izbjegavajući mjesta zločina. Alkohol je odmagao velikim stupnjevima koje je ona zvala „postupcima ispod časti“, susjedi „postupcima zle Barbike“, a ja konačnim otvaranjima, probijanjima tvrdih ustaljenih formi; u svakom slučaju vulkanima i turbulencijama, odmacima kojima se potvrđivalo pravilo, svako od njih. Valjda jedino što sa sigurnošću mogu potvrditi jest činjenica da je ispod svih svojih nasmiješenih pokrova bila ljuta i razočarana sobom.
Mogla sam pisati o njezinom strpljenju koje me fasciniralo, samo da sam jednako tako mogla i povjerovati u njega. O njezinoj mirnoći za koju bih voljela da nije hinjena, o njezinom glasu za koji bih htjela vjerovati da nije iskontrolirana i prešućena bjelina među riječima koje ne izgovara, o njoj koja zaista postoji u mojoj percepciji.
- Ne mogu pisati o tebi, M. O tebi, recimo, ništa ne znam. To je kao da pišem o Bogu.
- Onda piši o tome kao o nečemu o čemu ne znaš ništa - rekla je smiješeći se onim svojim M-načinom i namjerno upotrijebivši, a što ću tek kasnije uvidjeti, izraz namijenjen neživim bićima.