Mislila sam da će točka na "i" ovog sumornog, kišnog dana biti vijest o manijaku koji je godinama spolno zlostavljao svog psa, i koju sam pročitala na nekom portalu uz drugu kavu nakon što ova prva nije bila dovoljna da me suoči sa jutrom - no prevarila sam se. Jer, danas na uglu gdje se križaju dvije ulice kojima ne znam imena naletjeh na njega, iako u prvom trenutku to uopće nisam registrirala. Odnosno, da budem preciznija - nisam ga prepoznala. Da se nije nasmijao i javio nekom tipu, ja i dalje ne bih imala pojma da je to on i prošla bih pored njega kao i pored svakog drugog građanina, no, glas je bio presudan. Po glasu ga prepoznah, i uđoh u pekaru koja je gledala taman na ulicu gdje je on bio da malo bolje promotrim tu očitu eroziju nekadašnje ljepote. Srećom, pekara je bila puna omladinaca koji su navratili da nešto zameze prije škole, pa nije bilo onog unjkavog i dosadnog "izvolite, mogu li vam pomoći", tako da sam na miru kroz staklo izloga mogla promatrati ono što je ostalo od njega.
Zanimljivo je kako lijepi muškarci ružno stare. Ili da okrenem - kako na ružnim muškarcima starenje izgleda kao nešto sasvim lijepo. Uzmimo Olivera Mlakara, na primjer, objektivno gledajući ne možemo reći da je bio lijep u mlađahnim danima, a ako smo nekorektni onda ćemo otvoreno reći da je bio ružan. Sad pustimo na stranu njegovu simpatičnost, šarm i voditeljsku elokvenciju - činjenica je da najveći broj žena ne bi opisao svog idealnog muškarca nalik Oliveru M. No eto, čovjek je ušao u zlatne godine i nekako se ne mijenja, i dok njegovi znatno ljepši vršnjaci povenuše, poružniše, sagnjiliše, on bivstvuje kao konstanta, uvijek isti, štaviše, sad u ovim godinama i obzirom na njih on je - zgodan. Fizička neuglednost u mladosti i starost skladno se prožimaju - nasuprot tome kad je ljepota u pitanju, starost joj se okrutno kesi i izruguje. Sve što je u mladosti izgledalo grubo, neskladno, sve što je štrčalo u disharmoniji sa ostatkom cjeline - u starijim danima dobija neku mekoću, patinu i kao da se vraća u sklad. Postaje oku ugodno. Sa ljepotom je sasvim druga stvar.
Vratimo se Njemu. Rekoh vam da ga nisam prepoznala - a i kako bih kad je u ovih deset i nešto sitno godina dobio barem dva puta toliko na kilaži. Lice podbuhlo, neodoljiva rupica na bradi sad je tek uski prosjek između usta i podbradka. Usne više nisu pune i putene nego mlohave, i kao da slijede neku nevidljivu crtu na svom rubu koja ih vuče prema dolje. Na nesreću, i dalje njeguje imidž dugokosca - samo što kosa više nije crna kao noć, nego prošarana sjedima i, primijetih, poprilično prorijeđena na potiljku. Ne mogu čak reći ni da je preplanuo kao nekad - to je prije neko čudno rumenilo koje mu šikne u obraze kada se nasmije, poput seoske mlade kad odlazi na prvu bračnu noć sa svojim dragim. Pustio je bradicu, valjda da barem donekle vizualno suzi obraze koji izgledaju nekako čudno meki i okrugli. Pokušavam pronaći neki sićušni, diskretni trag nečeg što me prije toliko godina kod njega palilo - ne uspijevam. Jedino što je, možda, isto kao i nekad jesu oči - iz njih i dalje kao da na trenutak zaiskri onaj isti plamen da bi zatim opet zgasnuo. Ali ne da se, još uvijek se ne da. Vidim to po gestikulaciji rukama, tijelom - i dalje je intenzivna, kao da se njome brani od vlastitog odraza u zrcalu, kao da onom drugome govori: "Hej, to sam ja!". Nismo generacija, stariji je od mene desetak godina, no dok ga seciram pogledom iz obližnje pekare ja tu ljepotu koja bespovratno blijedi nekako doživljavam i kao svoj poraz. U ono vrijeme dok smo hedonistički trošili život, nismo ni primijetili da je on na kraju potrošio nas.
Poslije sam izašla i krenula za njim, vidim - outfit je još uvijek isti. Uske traperice i crna košulja, no pogrešni konfekcijski brojevi, pomislih sa rezignacijom. I kao da se malo smanjio, "ušao u se" - nestaje mi s vidika dok se smiješno gega u pravcu obližnjeg restorana.
Post je objavljen 25.09.2015. u 20:20 sati.