Njezin izraz lica, mio i sladak kakav je inače jutrima, otvorenih usta, usana stisnutih uz jastuk i nježno zatvorenih kapaka po drugi put remeti zvonjava. Svjesna svoje jutarnje lijenosti budilicu je smjestila na prozor. Prevali se na leđa, rastegne i „Jaaaahh..“, zjevne. „Mljac, mljac.“, proizvede zvuk. „Pa dobro, jesam li štakore jela?“, reče i naglo digne lijevu ruku. Gledjaući je tako, u zraku, zamišljala je neku vrstu dizalice koja će ju povući van iz kreveta i svakakvih joj još ideja proletilo glavom u tih par minuta razbuđivanja. Skupi se, pa s glavom zabijenom u jastuk napravi pokret i nađe se na koljenima, izdahne i napokon ustane. Takva, raščupana, sada već pomalo svjesna novog dana dotabanja do kupaonice i krene u temeljitu dezinfekciju jutarnjeg zadaha. Vrijeme koje je prolazilo za vrijeme četkanja zubi, pošto nije znala kud bi s očima, ritualno je u ogledalu koristila za traženje, kojim slučajem, zalutalih prištića. „Pu pi“ (op. a. „Tu si“), promrmlja s pjenom u usitima, zagrize četkicu, oslobodi ruku i istisne samo njoj vidljivog kurvinog sina u blizini desne slijepoočnice. Ispljune pjenu, pogleda zube i umije se, stavi maskaru i pojuri se obući. Nikada nije imala problema, poput većine običnih žena s pronalaskom dnevne, radne odjevne kombinacije. Što god bi nabacala na sebe, njen izgled bio je oličje ljepote.
Izlazeći van iz stana, susjeda, Veronika Prepušt, crvenokosa sedamdesetogodišnjakinja, udovica bivšeg predstavnika stanara Teodora Prepušta, inače istaknutog botaničara, u bademantilu i s viklerima u kosi, u hodniku zalijevala je cvijeće što je ovaj nesretnik za sobom ostavio.
„Vjeruješ li mi, Mala, da sam znala, nikad ja ne bi Teodoru rekla da. Pogledaj ti što on meni ostavi, pa to Majka Božja ne može nasmagat vodom.“, reče.
„Veronika, pa lijepo ti je rekao da ih pokloniš nekome. Gunđalo jedno.“, reče toplo se smješkajući.
„Mala, ne kenjaj, kako ću poklonit nekome svog milog Teodora? Teo moj..“, uzdahne prstom prolazeći po listu Mimoze koji se nježno zatvori, pa nastavi: „Slušaj. Danas radim buhtle, nacrtaj se poslije posla kod mene, tempirat ću šest.“
„Mila moja Ve. Donest ću Prošek.“, izgovori grleći staru ženicu.
„Bez njega mi nemoj ni dolazit. Ajde, bježi sad.“
Samo što je sišla dva kata niže, začuje zvuk udarca prazne plastike i Veronikin poluhrapavi glas: „Teodore Mjaku li ti Božju.“
Zakoračivši iz zgrade obasja ju sunce, buka svakodnevice opkoli slušne kanale, a korak života podsjeti na rutinu. Ulice pune duša, koje kao izgubljene koračaju vrlo znanom cilju, neke gledaju u pod, neke u stranu, nađe se i poneka koja bleji u naoko beskonačnu plavu kupolu. Ptice se ne čuju, i one šute. Mačaka nema. Psi su u stanu. Mrave ne vidiš jer ih se ni ne sjetiš, po njima gaziš. Samo beton i beton i još betona i pokoja narančasta cigla tek toliko da razbije monotoniju ovog kina.
Petnaest je minuta do osam, kao i obično, provukla je karticu i ušla u prostrani hol sa šalterima. Atija* je, kako to inače biva u petnaest minuta do osam, upravo završavala glancanje poda ispod centralnog stola sa reklamnim materijalima.
„Jutro Atija.“
„Ko' zadnja tri dana ostavlja soc od kafe u džezvi i mrvice od kruha na stolu da se gamad skuplja? Pa jesmol' se mi lijepo dogovorili da će te vi frljacit sve šta se frljacit taj dan treba, da ja samo dođem i pokupim vreću? Jel jesmo? Pa ljudi moji ja ću svisnut', nije men' plaćeno to što se ja usafunjam oko vaši hatljavih pizdarija, i sve to na veresiju. Ja, ovaka kljakava. I onaj ibrk ostavte' tamo na penđeru pun hamulje da se uščuti, majket' mile. Čisti Atija, čisti. Ma nemoj. Nemoj mi ništa pričat'. Dosta mi je za danas.“, u dahu će. „A Tona će me čut, tetku li mu njegovu nakiđurenu. Pa nisam ja vesla sisala. Ćao.“, nadoda i ode.
Svi su odavno navikli na simpatičnu, skromnu i radišnu Atiju, koja, osim što im u maniri značenja svoga imena svaki petak donese krumpirušu ili baklavu, služi i kao besplatni tečaj jezika. Ubrzo nakon čistačicina monologa počeli su pristizati i ostali. Prvi je ušao upravo Tona, za njim Anđela, pa Tamara, Kikić, Vlasta, Ljerka i zaštitar Vodonoša, koji se nije puno razlikovao od ostalog inventara. Ljudi s posla. Neke voli, neke simpatizira, a neke se trudi što više izbjegavati.
Vrijeme, iako monotono, prolazilo je relativno brzo. Ljudi cirkuliraju od ranog jutra; uplaćuju, štede, žale se, plaćaju, prigovaraju, neki su pristojni i indiferentni, neki zadrže bijes u sebi pa se kasnije izviču na djecu. Neki, pak psuju:
„I ja sam budala što sam dizao kredit kod vas. Gamad lihvarska. Tuj, jebem li vam žarku tavu.“, reče plačajući ratu.
Jedanaest je sati i nešto sitno minuta, otvore se pomična vrata banke, a sunčevo svjetlo obasja hol i na trenutak ponovo zamijeni neonske žarulje. Visok čovjek u crnom odjelu, prosječna izgleda uzeo je listić s rednim brojem. "Blik: B69"
„Ana, jesi li to ti!?“, prozbori.
Ana ga pogleda. Oči joj zasuze, vrijeme stane i u sekundi se premota.
Njen izraz lica, mio i sladak kakav je inače jutrima, otvorenih usta, usana stisnutih uz jastuk i nježno zatvorenih kapaka po drugi put remeti poljubac. Svjesna svoje jutarnje lijenosti, prevali se na leđa, rastegne i „Jaaaahh..“, zjevne. „Mljac, mljac.“, proizvede zvuk. „Pa dobro, jesam li štakore jela?“, reče i za ruku primi ljubav svog života.
Atija na arapskom: poklon/frcaljiti-baciti/usafunjati-oznojiti/ibrik-posuda za vodu/prenđer-prozor/hamulj-prljava voda
Post je objavljen 25.09.2015. u 14:24 sati.