- Ovdje, zatvorena u svojoj sobi, vene kao ljubičica – rekao nam je njezin otac miješajući u tu usporedbu svoju dugo taloženu brigu. Dio tog tereta donijeli smo i mi, tri mušketira koja su joj se stvorila pred vratima.
Ljubičica je nijema.
Ljubičica je zaključala vrata.
Na tom je pragu na kojem smo tjednima stajali tjeskoba bila nepodnošljiva. Izmjenjivali su se upitnici, ljutnje, nostalgije, tišina, toliko te proklete tišine s njezine strane koju više nitko od nas nije mogao slušati. I odlučili smo ju posjetiti, stvoriti se toga vikenda pred tim njezinim vratima u koja se sakrila od naših suviše ispruženih života, od krađa kojima smo ju gađali posljednjih mjeseci, ja više negoli itko, sada to znam.
A bolio ju je, uporno i dugo, dok sam ja vrlo ležerno promatrala to kidanje latica i ne tražila opomene kojima smo se dodavale. Do kraha. Do tišine.
Ljubičica se zaključala, zatim otključala, zatim ponovno zaključala. Ispustivši svoje latice, jednu po jednu, ispustila je i onaj svoj poznati osmijeh, rekla nešto poput „nemoj se zajebavati s čajem, limunska kiselina i čaj, to ubija, znaš.“
Njega je natjerala da popije litru i pol prije negoli mu je zakrenula vratom i postala Žena.
Kucanje je uspjelo: obukla je haljinu, ignorirala rupe po tijelu, šavove kojima se izgužvala boja, izblijedjela tkanina, mjesta na kojima se skrivalo grizodušje onih drugih, drugačijih. Izvezla je čipku, zatvorila ovratnik, popravila udubine u kojima se spavalo, odmaralo od buke i mirodija svijeta, navukla je cipele, izravnala misli, uskladila ih s potpeticama, s crvenim i ponešto crne kako bi se upozorila da nitko više na tu hrapavu podlogu neće lijepiti svoje traganje. I oluje su se smirile, rokovi premašili korita, te svoje naramenice kojima se ništa više nije moglo nadodati. Napokon je shvatila prirodu maskiranja, vratolomiju namjere.