Marketing
Štrumpfeta, konj i Božić
Dolazi Božić… A što radi mama Mima? Sigurno je jako vrijedna jer uopće ne piše! Ne. Naprotiv. Ne radim ništa. Ne pišem. Ne pečem kolače. Ne spremam. Ne radim baš ništa. Rekli bi – lapim.
I kako provodim dane? Hvala na pitanju.
Evo, jučer sam išla s Miom po paketić, koji je dobila kao vrtićko dijete. Dobili smo bon od gradonačelnika i gospodina Todorića, koji će nam na glavnom gradskom trgu netko zamijeniti za paketić. Svečano okupljanje trebalo je početi u 15:00. Mi smo od kuće krenule u 15:40. Žurile smo koliko god smo mogle…i zakasnile. Svi su se već razišli.
Onda smo na jednom kraju trga vidjeli lika obučenog u Djeda Božičnjaka. Došle smo do njega i ja sam ga pitala gdje se mogu dignuti paketići. Mia je nešto mrmljala, ali o tome poslije. On je rekao kako je sve gotovo i kako mogu dignuti paketić u ponedjeljak u uredima gradske uprave. Ali ja radim. Muž radi. Kako da ga dignemo? Zna Djedica da mi radimo, pa je uzeo mobitel i nekoga nazvao. A onda nas je uputio na mjesto gdje će nam ljudi dati paketić. I tako smo ipak uspjele. Još smo se malo šetale. Otvorila sam paketić da dam Mii čokoladu. E, sad je vidjela neko dijete sa balonom – Štrumpfeta! I ona bi. Joooj… Skupi su. Ali ima onaj pogled koji mene lomi na 1000 komadića. Ajde, idemo pitati pošto je. Čovjek kaže da su baloni 30 i 40 kuna.
- Naravno, Štrumpfeta je 40?
- Da. Inače je i skuplja…sad sam snizio…
Ok. Baš vam hvala što ste komad plastike napunjen helijem snizili na 40 kuna. Neću propasti. Kupit ću ga. Ali što se to događa? Mia ne želi Štrumpfetu! A što želi? Jer tamo su svi Štrumpfovi, Hello Kitty u nekoliko boja i oblika, srčeka, cvijeće…
Ne… Mia želi konja. Konja??? Najružniji od svih balona. Ma jedva i liči na konja. Ali ona želi konja. Ok. Dajem 40 kuna za konja. Idemo kući. Sretna je. Jedva čeka da tata vidi konja. Srećemo nekoliko ljudi sa djecom njenog uzrasta i jasno vidim kako djeca uzdišu za konjem. Ona je ponosna. Ja sam zbunjena. Kad je konj postao glavna faca među djecom? Mia je toliko sretna da i mene zarazi i smijemo se cijelim putem kući.
A kako je njoj bilo?
Evo njene verzije istog dana:
Mama me budi, moramo po paketić, čeka me Djed Božičnjak. Ali moramo požuriti. On ima puno posla i ne može čekati Miu. Dolazimo u grad. Eno Djedice! Idemo do njega. Kažem mu: “Ja sam ti došla! Stigla sam a ti si me čekao!” Ne čuje me. Priča s mamom. Uzima telefon i zove vilenjake. Kaže im kako je stigla Mia, kako je bila dobra i neka mi daju poklon. Idem s mamom kod njih. A njih je tako puno! Svi imaju kapice i smiješni su! Jedan mi daje paketić! Juhuuuu! Mama otvara paketić i vadi čokoladu. Ali ne bilo koju! To je moja najdraža čokolada! Zna Djed Božičnjak što njegova Mia voli. Vidim balon – Štrumpfeta! Baš bih ga voljela imati! Mama ide pričati sa stričekom koji drži balone. Da, bila sam dobra i on će mi dati Štrumpfetu! Ali ja ne bih Štrumpfetu! Ima konja!!! Kakav krasan konj! Ja bih konja! Striček mi daje konja, jer sam stvarno bila jako dobra, pa mogu birati! U gradu se pale lampice i baš je lijepo! Mama se smije. Sretna je. Sreli smo Djeda Božičnjaka, dobila sam najdražu čokoladu i konja! Ovo je najbolji Božić ikad!
Perspektiva… Sve je u perspektivi!
Sjećam se Božića kad sam bila dijete. Dobili bismo poklone, ali njih uopće ne pamtim. Pamtim kićenje bora s tatom i bratom. Pamtim dva ukrasa za bor: crveni i plavi patuljci od kartona. Njih sam najviše voljela. Pamtim miris kolača iz kuhinje. Pamtim pjesme koje smo slušali. Pamtim ono što je bitno. Ne pamtim poklone.
Čini mi se kako gubimo fokus! Svake godine svjesni smo kako je Božić izmakao kontroli, ipak on svake godine sve više izmiče! Gledam i čudim se!
I pokušavam uhvatiti fokus. Pokušavam vratiti ono što je bitno. Božić, kojem nije svrha kupovina poklona, kićenje bora i bjesomučno pečenje kolača, koji će svima izlaziti na uši već nakon Sv Stjepana.
Rastuže me priče kako se ove godine nije mogao djetetu kupiti iPhone jer je preskup, pa će se dijete morati zadovoljiti nekim bezveznim ZTE-om, koji je samo 900 kuna. Ne rastuži me činjenica kako se nema za iPhone. Rastuži me činjenica kako su ljudi zaboravili smisao i svrhu. I kako ljudi ne znaju usrećiti obitelj sa poklonima manjim od 900 kuna. Uz to, rastuži me činjenica kako sa 900 kuna možeš usrećiti jako puno djece. A ti to nećeš napraviti. Usrećit ćeš samo jedno dijete koje će biti sretno 2 dana. Rastuži me činjenica kako netko žali za iPhone-om a netko je sretan jer, iako nema za meso ove godine, imat će barem krumpire i kupus. Za razliku od prošle godine, kad ni to nije imao.
Tu uskače glas razuma, u obliku mog muža: “Pa što te briga? Imaju, mogu… Pa neka kupuju.”
Istina. Imaju, zarađuju, mogu – neka troše. Ipak, taj izostanak empatije i nesvjesnost jada i tuge ljudi oko sebe – neshvatljivo mi je i uvijek će biti.
Rekla sam jučer mužu: “E, da mi je plaća 1000 kuna veća… Sve bih uspjela riješiti i još bih 500 kuna dala nekome.” “Kome bi ti dala 500 kuna?” “Ne znam. Nekome. Nekome tko treba 500 kuna.”
Čvrsto sam odlučila ove godine Božiću vratiti svrhu i smisao. Skupa sa još nekoliko mama skupila sam igračke i na sami Badnjak odglumit ću Baku Mraz i odnijeti ih na pedijatriju, u nekoliko vrtića i u školu djece sa posebnim potrebama. To me ispunjava. To me veseli. To mi vraća fokus na ono što je bitno.
A kad to napravim, vratiti ću se kući i napraviti dvije vrste kolača – čokoladni i voćni. Po narudžbi članova kućanstva. I to je to.
Želim vam najsretniji Božić, toplinu i atmosferu koja će vašoj djeci ostati u dražoj uspomeni nego bilo kakva igračka i poklon! Vratimo Božić tamo gdje mu je mjesto – izvadimo ga iz shopping centara i vratimo ga u srce.
Svima želim sve najbolje!
Post je objavljen 22.12.2013. u 20:11 sati.