Pisao sam nekad, ne baš tako davno, osobnije, razotkrivao sebe, prostirao dušu po ovom nadomjesku za papir, koji sam po sebi za razliku od ovih hladnih ekrana ima dušu, papir koji vrijeme nagriza i daje mu onu nužnu patinu, da bi se napisano učinilo stvarnim.
Ova čuda moderne tehnologije nekako uvijek mirišu po novom i meni povremeno dođe da potrgam onaj zaštitni sloj već nekog polinečega i pustim zrak unutra, da onom finom patinom prekrije riječi koje nekim čudom na požutjelom papiru djeluju mekše a opet uvjerljivije.
Pisao sam o ljubavi, stihove, nemušte i one koji su mogli naći mjesta možda na nekoj večeri poezije u lokalnom zadružnom domu, sirovo neizbrušeno, stilski nedorađeno.
Kažu neki da je u tim vapajima, bilo i neke surove ljepote, kako uopće ljepota može biti surova, ko bi ga znao, čudni svati su ti pjesnici.
Već neko vrijeme ne pišem o ljubavi, ili se bar tomu tako ne čini, nema u mojim riječima drame, bezumne strasti, onog silnog nedostajanja.
Reći će netko da svi mi kad pišemo proiciramo svoje želje, neostvarene snove, da slikamo sebe onakvim kakvi bi željeli biti.
Ko bi ga znao , čudan svijet su ti pjesnici.
Ne pišem više o ljubavi, niti o sebi kakav bi želio biti, jer ne tako davno na zidu u toaletu jednog restorana pročitah, Nikada nije kasno da postaneš oonakav čovjek kakav si oduvijek želio biti.
Prokleti zid u toaletu, izbije ti sva opravdanja, sve pomno smišljane izgovore, sve one filigranski precizne prevare kojima obdaruješ sam sebe.
Ne pišem više o ljubavi, pomalo sebično skrivam je, čuvam od vulgarnih pogleda i neprimjerenih riječi.
Čuvam je onako nježnu nerazmetljivu na neispisanom listu papira koji strpljivo pohranjuje one najljepše stihove koji se pišu sami dan za danom.
Post je objavljen 24.09.2015. u 15:10 sati.