Ne znam zašto svaki put iznova,ne mogu se oteti nekim osjećajima.Zašto svaki put neke riječi,neke misli me vračaju na određeni trenutak,vračaju me u određeno stanje.Sjećam se svog prvog puta kad sam otišla u Zagreb.Bila sam malo oslabljeno dijete od 7 godina koje vodilo bitku života.Nakon 7 mjeseci vračala sam se kući presretna jer odlazim od Zagreba i vraćam se kući.Bila sam sretna.Sjećam se i prvog puta kad sam se vračala iz Zagreba tužna jer ga napuštam.Onda kad sam bila na svom drugom proputovanju u slavoniji.To drugo putovanje u slavoniju za mene je bilo izrazito teško.Predivno,ali teško.Osjećala sam se tako umorno od cijele te okoline i znala sam da mi nije mjesto ondje gdje se vraćam.Znala sam onog trenutka kad sam kročila na trg,kad san prešla preko zirnjevca,kad zu me preplavile sve uspomene prvog putovanja u slavoniju.Znala sam da tu pripadam,od tog trenutka pa nadalje.Svi povratci iz Zagreba nakon toga bili su mi izraziton tužni,nostalgični,čeznutljivi,popračeni tužnim pjesmama i dušom koja je ostala na trgu,tog puta kad sam shvatila da mi je tu mjesto.Svi povratci su bili sivi,osim tog zadnjeg.Tog zadnjeg puta kad sam se ponovo nakon toliko vremena vračala u Split sretna,jer znala sam da ću se opet vratit Zagrebu i da će me tamo nešto dočekat.Možda ne doslovno,ali kad mi bude potrebno znala sam gdje to mogu potražit u Zagrebu.Valjda mi zato danas to sve budi toliko neodgovorenih pitanja.Znala sam da mi je tu mjesto jer tu san prvi put čula da mi netko kaže napravi ono što želiš.Ostvari svoje snove.Taj dan to nisan shvaćala osobno.Tri dana kasnije preplavila me nekakva osobna dimenzija svega toga i krenula su samopropitivanja.Obićno kad imate velike snove svi će vas odgovorit od vaših nauma.Jer boje se za vas.Jer žele vas zaštititi i zapravo umjesto da vas gurnu dva koraka naprijed povuku vas jedan nazad i posjednu vas na stolicu.Taj zadnji povratak netko mi je rekao kreni naprijed,ja ću te uhvatit.Ne doslovno,ali između redova dalo se i tako protumačit.I dalje sebe uvjeravan da zapravo to i nema neku dublju pozadinu i da je to čista slučajnost.Jer znam da nije planirano,znam da je spontano,znam da nije promišljeno da mi se kaže.Došlo je samo i spontano,onako prirodno.Kao i svaki put prije toga...Gotovo sam sigurna da moj stav prema tome je najispravniji.Da su mjesto i vrijeme presudni faktori,da ipak nije toliko snažno da razmišljam o tome ili san jednostavno zadnja kukavica na svijetu,da ni ne pitam iz straha od kontra efekta.Možda s druge strane stoji ista filozofija,ne znam.Znam da mi je sve to bio pozitivna šok terapija.I da s vremena na vrijeme poželim još malo.Onako nostalgično.Volila bi jednom dobit povratnu informaciju.Onako prvi glas s druge strane,ne da sam ja uvijek prvi glas,da ne potegnem uvijek ja prva razgovor.Sjećam se nekoliko takvih slučajnih spontanih trenutaka,možda bi ih bilo i više,da smo imali faktor prostora i vremena,možda i ne bi.Ne znam.Možda jednom i nađem odgovor na sva ta silna pitanja.
Ja samog sebe nebi nikad cekao jos bi manje samom sebi vjerovao i nikad ti necu reci istinu jer volim tvoju ruku na svom ramenu
Post je objavljen 24.09.2015. u 13:36 sati.