Marketing
Lomska duliba- Rossijeva koliba
Spustili smo se tako s Malog Rajinca i u sumrak se zaputili ležerno pored lijepe duboke ponikve, pa dalje u spust kroz šumu prema lokaciji za koju smo se preoptimistično nadali da će nam biti prenoćište :-P
sumrak se bliži
Eto nas u trenutku kad smo izbili na makadamski put koji povezuje Lomsku dulibu i Zavižan.
Ovaj makadam ujedno je i granica Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Mi smo se zaputili u smjeru jugoistoka u Lomsku Dulibu da tamo prenoćimo u lugarnici Veliki Lom.
Na početku Lomske dulibe neki napušteni objekti uz makadam.
Lugarnica Veliki Lom je nešto dalje i dobro je održavana i uvijek otvorena te može poslužiti kao planinsko sklonište.
S Malog Rajinca najvišeg vrha sjevernog Velebita na 1699m spustili smo se u Lomsku dulibu na 1274m s nakanom da zanoćimo.
No tamo smo zatekli veliku i veselu družinu. Bilo je to planinarsko društvo Sv. Patrik koje je tamo obitavalo skoro tjedan dana u akciji markiranja i raskrčivanja planinarskih staza po okolnim vrletima Hajdučkih kukova. Vrlo simpatični ljudi prvo su nas ponudili ćevapima, a čak su i ponudili da oslobode jednu sobu za nas u lugarnici. Obje ponude smo odbili ne htjevši ih inkomodirati jer shvatili smo da im je to zadnja noć u planini i da spremaju pravi tulum koji treba potrajati do kasno u noć. I oni sami su nam priznali da ako se želimo naspavati bilo bi bolje da kampiramo negdje drugdje. Jedna opcija je bila spavati vani pored onih napuštenih koliba tamo na početku Lomske dulibe. Kako je unutrašnjost tih kolibe nepodobna za boravak veselio sam se spavanju pod otvorenim nebom, već sam i našao pravo mjesto, no nažalost dvoje sudionika naše ekspedicije iz subjektivih razloga noćenje na otvorenom nije doživljavalo kao objektivnu opciju :-D I tako smo riješili da idemo na noćni uspon iz Lomske dulibe s 1274m gore u Rossijevu kolibu na 1580m :-))
Još smo se malo podružili s planinarima dok smo se opskrbljivali vodom iz šterne pored lugarnice. Oni su planinarsko društvo kršćanske provenijencije, otud i naziv Sv. Patrik po svecu kojem su posebno privrženi, sa sobom su imali i djecu, starija su se igrala uokolo, a najmlađem je mama baš presvlačila pelene praktički tamo na kamenu isped lugarnice... Vrlo hrabro i hvalevrijedno, sposobni ljudi, dobro organizirani i motivirani, vedre naravi, opskrbljeni su bili pivom za tulum završne večeri...
Jedan član Sv. Patrika nam je ponudio da nas prebaci njihovim kombi vozilom do Škrbine drage gdje je početak staze prema Rossijevoj kolibi- to smo i prihvatili jer spuštala se noć i nije imalo smisla da gubimo vrijeme na pješačenje po makadamu. Tako smo uštedjeli nešto vremena.
Ipak Rossijevu kolibu dosegnuli smo tek negdje blizu deset navečer. Dan nam je bio dug, a start iz Krasnog bio nam je kasan i ovaj nepredviđeni noćni uspon nas je dodatno iscrpio. Na Rossijevoj na sreću nije bila gužva, samo dvoje planinara iz Senja.
Oni su iz nekog razloga naložili vatricu u peći kao da je usred zime :-D (to je bio onaj najvrući dio srpnja). Zbog toga je na gornjoj etaži bilo kao u sauni, primjetivši to na vrijeme smjestio sam se u prizemlje na podu gdje je bilo ok. Senjani su isto spavali u prizemlju na klupama, a ostatak moje ekipe se smjestio gore u potkrovlje. Isprva su pozaspali, ali su se probudili usred noći kad su zamalo već pocrkali od vrućine, onda su se prebacivali na spavanje van kolibe, oko pola dva, dva u noći...
Meni je na podu bilo jako fino i lijepo sam spavao samo su me povremeno budila ta njihova luda komešanja i seobe naroda iz potkrovlja na "dvorište" :-) Senjani su isto spavali u miru.
Ujutro nas je čekao dugi marš Premužićevom stazom prema Zavižanu (uz posjet Gromovači) pa onda preko V. Pivčevca natrag na Jezera i dolje u Krasno... uglavnom jaka tura ništa slabija nego prvog dana s tek nešto manje uspona. No o tome više možda u nekom sljedećem nastavku. Sada se više želim osvrnuti na jutarnje
interesantne susrete s divljači u samoj Rossijevoj kolibi i izvan nje:
Recimo susret s puhom koji je cijelu noć nešto grickao. Niti s dolaskom jutra nije prestao grickati, a nije mu smetalo niti kad sam mu se sasvim približio da ga uslikam
On se jednostavno nastanio na jednoj polici i postao je dio inventara. Teško je reći što to točno on nonstop gricka na polici gdje su samo konzerve i staklenke, možda je tijekom noći odnosio moje jaffa kekse sa stola :-S
Imam još neke slabije slike (s mobitela), ali također baš te iste vižljaste divljači koje ću pokušati još pronaći naknadno. Puh je prava gurmanska delikatesa, tako sam čuo, ako ima netko da je probao puhovinu slobodno se javi u komentarima s iskustvom ;-) ja znam samo onu "jednega puha u dvi fete kruha" što je moto Puhijade na Hvaru ako sam dobro upamtio. Promatrajući to medeno i tusto zvjerence mislim si da to i nije tako čudan moto.
A onda dok smo doručkovali za stolom ispred Rossijeve kolibe na travnatoj padini malo niže nas pojavio se gams.
Naš vođa puta je procjenio da se s naše pozicije može neopaženo prikrasti tome gamsiću jer stazica od Rossijeve kolibe prema udolini zaštičena je raslinjem od pogleda iz smjera gdje se gams pasao.
Kako se ispostavilo na kraju (a to sam ja i unaprijed predviđao) jedan gelipter kako god vješt bio ne može se prišuljati divokozi na manje od dvadeset metara. On je tvrdio da se radilo o 15m ali to ne treba uzeti za ozbiljno.
Ali kako god bilo mora mu se priznati da se potrudio i zahvaliti što je načinio čitavi fotosession prije nego se čudesno stvorenje poplašilo i udaljilo iz vidika.
Nisam imao pojma koju od ovih slika izabrati pa sam stavio (skoro) sve.
U međuvremenu ja još malo švrljam po kolibi:
Simpatična mi je ova podcrtana parola, kako ju prevesti?
Živjela koliba! Čista!:-D
Neka zgodna knjizica pametnog naslova stoji u Rossijevoj kolibi već dugo, sjećam je se još od ljeta 2013.g. ...
...niti ovaj put nisam ju pročitao ali sam primjetio da ima u uvodu jako lijepi odlomak od Henryja Thoreaua. To je vjerojatno nešto iz njegove knjige Walden. Puno manje sam baš čitao Thoreaua nego što sam čitao o Thoreauu, po mojem dojmu čovjek je živio u konzistenciji sa svojim (vrlo hvalevrijednim) idealima, to je najvažnije.
Pogled iz unutrašnjosti Rossijeve kolibe na usko "dvorište" sa stolom, čudno mi je da nisu ovi noćni hodači popadali preko ruba u ponor tijekom svojih ludih noćnih seoba :-S
Na Pasarićev kuk koji se uzdiže odmah iza Rossijeve smo se penjali još 2013.g. ovaj put nemamo vremena ići gore jer svašta nas još čeka.
Više nije niti tako rano jer doručak nam se odužio no na Rossijevoj još uvijek vlada ugodna hladovina jer gleda prema zapadu, a Pasarićev kuk zaklanja sunce na istoku...
...ali nedaleko, praktički iza ugla, počinje Premužićeva staza i tamo je sunce već visoko.
Žurimo dalje, prvo odredište toga jutra bio je vrh Gromovača, 1675m.
Uviđamo kako bi bilo da samo kojim slučajem prošle večeri ostali u Lomskoj Dulibi, sad bi bili u velikom zaostatku tako da nam je zapravo društvo koje je okupirako lugarnicu učinilo pravu uslugu :-)) No onda s druge strane da smo ostali u dulibi mogli smo, kako je i bilo u planu, ležerno prvog dana prije mraka prošetati do ulaza u Lukinu jamu, najdublju velebitsku jamu... teško je uhvatiti sve interesantne zakutke Velebita, mi smo na Velebitu rijetko i onda u dva dana sve hoćemo prošvrljati... a nejde to tako, nego sve polako kako dolazi na red :-P
Post je objavljen 23.09.2015. u 23:51 sati.