Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mojeduhovnevjezbe

Marketing

MI-6 U JUGOSLAVIJI II


Postom „MI-6 u Jugoslaviji“ provlače se razne teme, no želio bih naglasiti dvije najbitnije: da u izazivanju vojnih pučeva (također i revolucija, ratova...) odlučujuću ulogu imaju tajne službe (uz diplomaciju kao suradnike) i, što je samo usput spomenuto, da se ekonomskim ratom može može regulirati tok rata u cjelini, odnosno njegovo trajanje i obim.
Želio sam malo produbiti gornje teze, konkretno u vezi Aprilskog rata 1941. godine. Naišao sam na dvije prilično informativne (i dosta obimne) knjige, a to su „Slom kraljevine Jugoslavije“ autora Velimira Terzića, te memoari Winstona Churchilla „Second World War“ ((III tom).
SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Velimir Terzić (1908-1983) možda je autor najbolje knjige napisane na tu temu. Bio je direktni svjedok debakla jugoslavenske kraljevske vojske. Za razliku od mnogih drugih oficira, pružio je aktivan otpor njemačkoj invaziji, napavši sa svojim odredom kolonu vojnika, koja se kretala prema Višegradu. Zajedno sa nekim drugim oficirima, potom je radio na podizanju ustanku u Crnoj Gori. U tim danima 1941., vjerovatno nije ni sanjao da će biti član Vrhovnog štaba partizanske vojske, koja će 1945. nanijeti težak poraz toj istoj moćnoj njemačkoj vojsci. Inače, u Vrhovnom štabu NOVJ bilo je još čak šest bivših oficira jugoslavenske kraljevske vojske. Sa najvećim činom došao je pukovnik JV Savo Orović.
Pored njega samoga (Terzić je imao u JV čin kapetana, a u toku rata je dobio čin general-majora), bilo je još oficira u tom Aprilskom ratu, koji su svojom hrabrošću zaslužili priznanje. Zapravo, to im je priznanje i stiglo, sa malim zakašnjenjem, pošto je Tito 1951. godine uručio spomenice zahvale onima, koji su se naročito svojom hrabrošću istakli u Aprilskom ratu. Evo samo nekih primjera. Kapetan bojnog broda Mirko Plajvajs (završio pomorsku vojnu akademiju u Puli) kao komandant Sjevernog sektora pomorske obrane sa sjedištem u Selcu, spriječio je pokušaj ustaša da 10. aprila uspostave vlast u Crikvenici i preuzmu vojnu komandu. Pukovnik JV Ferdo Gradišnik, odličan pilot, (rodom sa Malog Lošinja) poginuo je prilikom napada jugoslavenske avijacije na njemačku kolonu južno od Kumanova. Poručnik bojnog broda I klase JM Aleksandar Berić, zapovjednik riječne flotile, na brodu-monitoru kod Novog Sada, mada ranjen, odbijao je napade njemačke avijacije sve dok brod nije bio potopljen. Terzić navodi još niz svojih kolega oficira što su pružili herojski otpor – major Fanedl, kapetan I klase Poljanec, kapetan Oštrić, kapetan Ivančević, kapetan I klase Žunić, kapetan Kisić, major Primorac, kapetan I klase Šćepanović, poručnik bojnog broda Šegvić, poručnik bojnog broda Šehović, te vjerovatno najpoznatiji među njima poručnici bojnog broda Spasić i Mašera, koji su otišli na dno mora zajedno sa razaračem „Zagreb“, radije nego da ga predaju neprijatelju. (Kao što se vidi, među njima je samo jedan pukovnik i nijedan general. Brigadni general Mirković, organizator puča 27. marta, bio je među prvima koji su pobjegli iz zemlje; štoviše on je i organizirao bijeg jugoslavenske 'vrhuške' u Grčku.)
Za razliku od ovih, koji su zaslužili priznanje, kao istinski prvi antifašistički borci, mnogo je veća grupa onih, koji su, umjesto da pruže otpor okupatoru, svojim bilo otvoreno izdajničkim, ili pak saboterskim postupcima (izbjegavanje borbe) direktno pomogli okupatorima. Ovih drugih bilo je na svim razinama, počev od onih najviših – u Generalštabu, među komandantima divizija i brigada pa do komandira manjih jedinica. Samo da spomenem one na najvišim instancama – armijski general Milan Nedić (komandant 3. grupe armija), divizijski general Leon Rupnik (načelnik štaba 1. grupe armija), divizijski general August Marić (komandant Savske divizije), pukovnik Dragutin Rupčić (Komandant 1. vazduhoplovne brigade), kapetan bojnog broda Jerko Kačić (načelnik Štaba komande flote)... Spisak je poduži.
Blitzkrieg na Jugoslaviju nije bio bez presedana, pošto su u roku od nekoliko dana bile tako kapitulirale također i Danska i Holandija (za jedan 'produženi vikend'), godinu dana ranije. Da li su u ovom blitzkriegu na Jugoslaviju imale odlučujuću ulogu tajne službe? O tome je već dosta bilo rečeno u navedenom postu, no – što o tome veli knjiga Velimira Terzića?
„Blagodareći svojim špijunima, čak i u Glavnom generalštabu, Nemci su uoči 27. marta dobili dragocene podatke o broju i rasporedu jugoslovenskog vazduhoplovstva, o dislokaciji pogonskog goriva, o artiljerijskim jedinicama i veoma tačne podatke o svim jugoslovenskim divizijama, naročito na Makedonskom i Severozapadnom frontu.“ Što još treba reći, kad je u ovom kratkom citatu već sve bitno rečeno? Do 10. aprila jugoslavenska je vojska već bila u kritičnom stanju, mada je kapitulirala osam dana kasnije. Ako su Nijemci imali svoje špijune u vrhu jugoslavenske vojske, ako su imali „na tanjuru“ ponuđene sve važne informacije o toj vojsci - ako su znali tačno ne samo gdje se koja divizija nalazi, njeno brojno stanje i naoružanje, već i moralno stanje, odnosno spremnost za obranu teritorija.
Terzić hvali rad atašea u Berlinu, pukovnika Vauhnika (inače Slovenca), koji je pratio njemačke operacije na Zapadu, te dostavljao informacije jugoslavenskom Generalštabu. Na osnovu tih informacija Generalštab (načelnik gen. Dušan Simović) je čak bio usvojio novu doktrinu, koja se zasnivala pretežno na organizaciji i izvođenju obrane od oklopnih i mehaniziranih jedinica. Međutim, ta doktrina nije bila u znatnijoj mjeri usvojena, ni primijenjena u kratkotrajnom ratu. Zašto?
Iz slijedećeg Terzićevog citata možemo vidjeti zašto je naročito važnu ulogu imala sabotaža u redovima jugoslavenske avijacije. (Ona je uzgred budi rečeno, raspolagala sa nekih 300 aviona (ne računajući izviđačke), pretežno novijeg tipa. Među njima su bili moderni njemački tipa „Messerschmitt“ i „Dornier“, britanski „Blenheim“ i „Hawker“, te talijanski „Savoia Marchetti“ Pored toga bilo je i nešto jugoslavenskih, tipa IK-2. Neke od njih izrađivale su domaće tvornice – Državna fabrika aviona, Ikarus i Rogožarski. Protivavionska obrana u Aprilskom ratu imala je problema u razlikovanju jugoslavenskih i njemačkih „Messerschmitta“ i „Dorniera“, pa su Nijemci ofarbali prednje i zadnje dijelove svojih aviona žutom bojom.)
„Zahvaljujući izdajstvu petokolonaških elemenata u Glavnom generalštabu i Ministarstvu vojske i mornarice, Nemci su početkom aprila dobili skicu mobilizacijskih mesta i skloništa PAZ u Beogradu, tako da je prilikom njihovog bombardovanja bila mnogo ljudskih žrtava – naročito građanskih lica. Sem toga, u ovom službenom izveštaju Nemci se naročito hvale da je njihova avijacija pri bombardovanju jugoslovenskih ratnih aerodroma uništila mnogo aviona. Za te uspehe Nemci ima da zahvale izdajniku vazduhoplovnom kapetanu I klase Vladimiru Krenu, koji je kao organizovani ustaša 3. aprila pobegao iz Zagreba, zatim se spustio u Austriju i stavio se na raspolaganje komandantu nemačke 4. vazduhoplovne flote radi učešća u planiranom napadu na Jugoslaviju. On mu je tom prilikom dao podatke o ratnom rasporedu letačkih jedinica jug. Ratnog vazduhoplovstva, o svim letilištima u Jugoslaviji sa spiskom mobilizacijskih mesta komandi, jedinica i ustanova u Beogradu, kao i šifru za radio-vezu vazduhoplovstva, tako da je Štab jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva bio prinuđen da noću 5/6. aprila izmeni ovu šifru, što je negativno uticalo na komandovanje vazduhoplovstva prvih dana rata.“
Zaustavimo se načas na radu zrakoplovne obavještajne službe. Pogledajmo što o njoj veli Vojna enciklopedija. „U II SR V. Britanija i Nemačka ušle su sa dobro organizovanom V., razvijenom agenturnom mrežom, dobro obučenim osobljem i opremljenom vojnom V. SAD su ušle u rat sa nedovoljno obučenim osobljem vojne V.“ [članak 'Vazduhoplovna obaveštajna služba', ppuk. Ratomir Štrumberger] Dakle, u drugi su svjetski rat ušle sa dobro organiziranom zrakoplovnom obavještajnom službom SAMO dvije zemlje – Velika Britanija i Njemačka.
Glavnu ulogu u razbijanju morala jugoslavenske vojske imao je naravno – Abwehr, njemačka vojna obavještajna služba. O njegovom destruktivnom radu u Jugoslaviji Terzić veli slijedeće:
„Šef Abvera admiral Kanaris [Canaris] je do 27. marta 1941. u svojim organima u Srbiji i Budimpešti pripremio folksdojčere i pristalice VMRO za brzu diverzantsku akciju sledećih dana na jugoslovenskoj teritoriji. Zatim su aktivirani centri Abvera u Beču, Budimpešti i Bukureštu. Po naređenju načelnika Štaba Vrhovne komande nemačke vojske Kajtela, organizacije „Jupiter“ su odmah počele da dostavljaju podatke radio-stanicama u Vršcu, Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu i Mariboru; ubrzo su aktivirani i nemački konzulati u Zagrenu, Ljubljani, Sarajevu, Dubrovniku, Splitu, Beogradu, Skoplju, kao i mnogi drugi obaveštajno-diverzantski punktovi u Vojvodini, severnoj Hrvatskoj i Sloveniji.
U Vojvodini je predsednik „Kulturbunda“ dr Sep Janko proglasom stavio nemačku manjinu u Jugoslaviji pod organizaciju „Jupiter“, a glavni rukovodilac aktivnosti nemačke pete kolone bio je nemački vojni ataše u Beogradu pukovnik Tusen [Toussaint]. Sem toga, nemačka štampa i radio širili su lažne vesti o navodnim napadima na folksdojčere da bi se opravdao napad na Jugoslaviju.“
Kakva je bila Hitlerova teorija o specijalnom ratu, tj. o ratovanju psihooškim oružjem, saznajemo iz slijedećeg Terzićevog navoda:
„Mene pre svega interesuje problem postizanja neprijateljskog moralnog sloma i pre samog rata. Ko god je preživeo rat na frontu taj će želeti da se uzdrži od svakog krvoprolića, koje se može izbeći... Postoji vešt metod za razoružanje i savlađivanje neprijatelja bez velikog krvoprolića i baš to predstavlja pravu težinu ratne veštine... Ljudi su ubijali samo onda kada svoj cilj nisu mogli postići na drugi način... Postoji i šira strategija uz upotrebu intelektualnog oružja... Zašto da demorališemo neprijatelja vojnim sredstvima, ako to i bolje i jevtinije možemo da postignemo na neki drugi način... Naša se strategija sastoji u uništavanju neprijatelja iznutra, u tome da nam on sam pomaže da ga pobedimo.“ Mislim da je ova zadnja rečenica istinska poanta njemačke strategije u svim munjevitim ratovima u Evropi, a naročito u Jugoslaviji, zbog naknadnih posljedica - izazvanog građanskog rata i velikih ljudskih žrtava i razaranja. Naime, više je bilo ljudskih gubitaka u međusobnim sukobima kvislinških i partizanskih formacija, nego u djelovanjima okupatorskih armija.
Vladimir Terzić u svojoj knjizi „Slom kraljevine Jugoslavije“ ne spominje britansku tajnu službu i njen uticaj na pokretanje Hitlerove ratne mašine na Jugoslaviju. To je razumljivo, pošto je u SFRJ Velika Britanija imala status saveznika, a Churchill heroja Drugog svjetskog rata. Međutim, ako pažljivo pročitate slijedeći pasus, vidjet ćete da Terzić ipak dio krivice prebacuje na Britance; praktički – britanske službe koje su djelovale na destabilizaciji zemlje u njenom najkritičnijem periodu, pred Aprilski rat.
„Tada je jugoslovenska vlada, procenjujući novonastalu situaciju u Evropi, posebno na Balkanu, mogla konstatovati da je Jugoslavija skoro potpuno okružena: nacističkom Nemačkom (dominantnom silom u Evropi) koja je već bila u ratu, zatim „nezaraćenom“ silom fašističkom Italijom, kao i nizom drugih manjih država sumnjive neutralnosti, u stvari blagonaklone Osovini. U takvoj međunarodnoj situaciji njena odluka da objavi neutralnost bila je pravilna. No, s obzirom na dalji razvoj evropske situacije i širenje ratnog požara prema Istoku i jugoistočnoj Evropi bilo je malo nade da će Jugoslavija moći da ostane van ratnog sukoba, jer su OBE zaraćene strane ulagale maksimalne napore da je privuku na svoju stranu putem raznih obećanja, pretnji i ucena.“ Dakle, Jugoslaviju su u rat uvukle, i Njemačka i Velika Britanija, i u to mislim da nema sumnje. Pri tom su odlučujuću ulogu imale vojne tajne službe Abwehr i MI-6. Dio jugoslavenskih oficira bio je pod uticajem propagande jednih a dio drugih tajnih službi. Naročito je rascjep bio nastao između pronjemački nastrojenih generala (braća Nedić i drugi) i probritanski nastrojenih, kao npr. Simovića i Mirkovića, što je i dovelo do puča. Dio pak oficira pretežno nižih činova bio je pro-sovjetski i komunistički nastrojen. Ovo je u konačnici, naprosto moralo uroditi krvavim građanskim ratom.

CHURCHILLOVI MEMOARI
Churchill je u poslijeratnom razoblju nesumnjivo imao status heroja Drugog svjetskog rata. Dovoljno je pogledati u enciklopedije, što u njima piše o britanskom premijeru. Npr. u Općoj enciklopediji ovako se veli za ovog britanskog državnika: „Churchilova hrabrost, postojanost i odlučnost bile su inspiracija za Britaniju i zadivile su svijet“; “Jedan od velikih protagonista pobjede nad fašističkim silama“; „Stekao je još za života atribute legendarnosti i smatran je najvećim državnikom u brit. historiji“. Za razliku od ovakvog mišljenja, koje se pretvorilo u neupitnu dogmu nakon 2. svjetskog rata, britanski konspirolog David Icke ne samo da nema pozitivno mišljenje o svojem sunarodniku Winstonu Churchillu, već ga na najmanje pet mjesta u svojoj knjizi „The Biggest Secret“ naziva – satanistom. Icke također smatra da je Drugi svjetski rat bio namještaljka, sa Churchillom i Rooseveltom kao učesnicima u zavjeri, kojom aranžiraju tok budućih događaja.
Da li je Churchill odista bio satanist, i da li je manipulirao ratnim događajima? Poslužiti ćemo se citatima iz njegovih vlastitih memoara, koji na ovaj ili onaj način samo nagovještavaju, ili pak direktno potvrđuju ove optužbe. (Citiram knjigu namjerno riječ po riječ, onako kako piše u originalu, da netko ne pomisli kako svojom slobodnom interpretacijom iskrivljujem smisao.)
„Obaveštenja koja mi stižu sa svih strana ne ostavljaju me ni u kakvoj sumnji u to da se Nemci već smeštaju po bugarskim aerodromima i obavljaju sve pripreme za akciju protiv Grčke. Ta infiltracija može – a tako će sigurno i biti – dostići presudne razmere pre nego što se pred Turke oštro postavi pitanje invazije, a tada će im se reći da se ne mešaju, inače će im Carigrad biti bombardovan. Moramo očekivati niz veoma teških, poraznih udara na Balkanu, a možda i opšte potčinjavanje nemačkim ciljevima u toj oblasti.“ [Predsednik vlade – generalu Vejvelu, 26. januara 41.][sir Archibald Wavell, britanski kdt za Srednji istok, od jula 41. u Indiji, od feb. 42. na Dalekom istoku]
Britanski premijer, u navedenom citatu piše generalu Wavell-u poruku, iz koje se vidi, kako ne očekuje da će se Turska uključiti u sukob. Ipak, pred Jugoslavene on postavlja nemogući zahtjev, da zajedno sa njima oforme Balkanski front protiv Njemačke. Nadalje, on je već pomiren sa faktom da će Nijemci ovladati Balkanom, bez obzira na eventualne akcije, koje se budu tamo poduzimale.
„Sudija je došao do zaključka da se snaga nemačkog vazduhoplovstva u poređenju sa britanskim može grubo izraziti odnosom od četiri prema tri. Mada je Ministarstvo vazduhoplovstva (Obaveštajno odeljenje) još uvek smatralo da Nemci imaju više, a Ministarstvo za ekonomski rat da imaju manje, postignuta je u znatnoj meri saglasnost, pa je Singltonova [predsednik Vrhovnog suda] procena postala osnova za naš dalji rad. Bio sam ohrabren njegovim izveštajem, koji je pokazivao da stalno sustižemo Nemce u vazduhu. Na početku bitke za Francusku oni su bili bar dvaput jači. Sada je, prema ovom izveštaju, odnos bio samo četiri prema tri. Posle rata smo saznali da je on stvarno bio bliži razmeri od tri prema dva.“
Iz ovog citata vidi se da je vojna zrakoplovna obavještajna služba imala stalno kontrolu nad situacijom. Njemačka je upravo bila uvučena u sukob sa davanjem iluzije o nedostižnoj nadmoći u ratnoj tehnici, u ovom slučaju riječ je o avijaciji. Zapravo se radilo o tome, da se saveznička ratna industrija zahukta tek onda, kada Nijemci osvoje velika područja Evrope.
„Ministar spoljnih poslova je 5. marta poslao g. Kempbela natrag u Beograd s poverljivim pismom za regenta. U njemu je predočio kakvu sudbinu Nemci pripremaju Jugoslaviji i rekao da Grčka i Turska nameravaju da se bore ako budu napadnute. U takvom slučaju Jugoslavija nam se mora pridružiti. Regentu je usmeno trebalo reći da su Britanci rešili da što pre pomognu Grčkoj što većim [?] kopnenim i vazdušnim snagama, i da ćemo uključiti u naše razgovore jednog jugoslovenskog generalštabnog oficira ako ga mogu poslati u Atinu. Odbrana Soluna će zavisiti od stava Jugoslavije. Ako bi ona popustila Nemačkoj, posledice su očigledne. Umesto toga ona se poziva da nam se pridruži i da se jedna britanska armija [?] bori uz nju. U Grčkoj ćemo uložiti snažne napore i imamo dobre izglede da održimo jednu liniju.“
Upitnici su moji. Kako veli Terzić, „OBE zaraćene strane ulagale maksimalne napore da je privuku na svoju stranu putem raznih obećanja, pretnji i ucena“. Ovo spada u kategoriju „obećanja“. Daje se, preko ambasadora Campbella lažan osjećaj nade, da će se poslati nekakve veće snage u Grčku, pa čak i cijela jedna armija. U stvarnosti, radi se samo o jednom korpusu, kojeg sačinjavaju dvije pješadijske divizije, australska i novozelandska (tzv. Ekspedicioni korpus), te jedna oklopna brigada i nešto aviona. Sasvim nedovoljno, da bi se suprotstavilo njemačkim brojnim i dobro naoružanim jedinicama.
„Situacija se zaista promenila nagore. Načelnici generalštabova su dali ozbiljan komentar, koji stiže mojim narednim telegramom. Okolnost da Papagos nije postupio onako kako se sporazumeo s Vama 22. februara, njegove očigledne teškoće da izvuče svoju armiju iz kontakata u Albaniji, i rokovi eventualnih naših pokreta koje je predložio Vejvel, zajedno sa drugim nepovoljnim faktorima na koje ukazuju načelnici generalštabova – na primer odlaganje Rodosa i zatvaranje Kanala – sve to čini da je Kabinetu teško da poveruje da je sad ikako u našoj moći da predupredimo sudbinu Grčke ako se Turska i/ili Jugoslavija ne priključe, što izgleda sasvim neverovatno. Učinili smo sve što možemo da dođe do balkanske kombinacije protiv Nemačke. Moramo se čuvati da ne navaljujemo na Grčku da se, protiv svog ubeđenja , upušta sama u beznadežan otpor kad raspolažemo samo šakom trupa [!]koje mogu blagovremeno stići na bojište.“ [Predsednik vlade – g. Idnu, Kairo; 6. mart 41.]
Churchillova poruka ministru vanjskih poslova Edenu pokazuje ne samo da nije voljan pomoći Grčkoj, već u tu tragediju očigledno namjerava uvući i Jugoslaviju. Obratiti pažnju na demagogiju i hipokriziju, na obećanje većih kopnenih i zračnih snaga, te priznanje da Britanci raspolažu samo šakom trupa koje na vrijeme mogu stići na bojište.
„Ja sam iz Londona činio što mogu da mobilišem Jugoslovene protiv Nemačke, pa sam 22. marta telegrafisao dr Cvetkoviću, jugoslovenskom premijeru.
Vaša ekscelencijo: siguran je konačni potpuni poraz Hitlera i Musolinija. Nijedan razborit i dalekovid čovek ne može sumnjati u to s obzirom na ispoljenu rešenost i britanske i američke demokratije. Postoji samo 65.000.000 zlih Huna, od kojih je većina već angažovana da drži u pokornosti Austrijance, Čehe, Poljake i mnoge druge narode koje oni sad kinje i pljačkaju. Narodi Britanske imperije i Sjedinjenih država broje blizu 200.000.000 ljudi samo u svojim metropolama i britanskim dominionima. Mi imamo neospornu vlast nad okeanima i sa američkom pomoći zadobićemo uskoro odlučujuću prevlast u vazduhu. Britanska imperija i Sjedinjene države raspolažu većim bogatstvom i većim tehničkim sredstvima i proizvode više čelika nego ceo ostali svet skupa.“
Ova je poruka, u kojem se Churchill obraća jugoslavenskom premijeru sa „vaša ekscelencijo“, zacijelo imponirala premijeru Cvetkoviću, kojeg je raniji premijer Stojadinović nazivao „ciganom“. Vidi se da su na razne načine Britanci (odnosno u prvom redu Churchill) nastojali Jugoslavene gurnuti u propast.
„... ne gubite iz vida nijednu alternativu kojoj ćemo možda morati da pribegnemo ako vidimo da je sadašnja vlada otišla tako daleko da ne može više natrag. Veoma se divim svemu što ste dosad uradili. Nastavite tako svim sredstvima koja Vam se ukažu.“
Ovo je navod iz Churchillove poruku ambasadoru Campbellu. Iako nekima možda nije jasno o čemu se radi, ovo „svim sredstvima“ znači odobrenje i krajnjeg sredstva, odnosno izazivanje vojnog puča, bez obzira na posljedice.
„Morate imati na umu da nam Jugosloveni nisu pružili nikakvu priliku da im pomognemo i odbili su da izradimo jedan zajednički plan, ali uzajamna predbacivanja ne vode ničemu i Vi morate sami prosuditi koliko ćete im saopštiti od tih loših vesti.“ [Predsednik vlade – britanskom poslaniku, 13.april 41.]
Churchillova suluda ideja o formiranju zajedničkog fronta, a da pri tom nije bio spreman uložiti britanske resurse, mogla je uroditi samo „lošim vijestima“.
Želim da odete u Moskvu sa g. Harimanom da se dogovorite o dugoročnim isporukama za ruske armije. To se jedino može postići gotovo isključivo iz američkih izvora, mada mi imamo kaučuk, čizme, itd. U Sjedinjenim državama se mora stvoriti veliki nov aparat. Naravno, obim isporuka je ograničen iskrcnim lukama i oskudicom u brodskom prostoru.“ [Predsednik vlade – lordu Biverbruku, 30. avg. 41.]
Iz ovog citata vidi se prebacivanje težišta na novu svjetsku silu. Britanija je naravno imala vrlo snažnu ratnu proizvodnju 1941. godine, no ovo je jasno odluka prvenstveno Rothschilda, moćne iluminati familije koja je zapravo i pokrenula rat.
„Ja sam bio odgovoran za jednu zemlju koja se bori i koju napadaju smrtni neprijatelji. On [Ruzvelt] je stajao visoko gore, uzvišen, na čelu jedne moći neutralne sile, koju je više od svega drugog želeo da uvede u borbu za slobodu. Međutim, tada još nije mogao sagledati kako će to učiniti. U međuvremenu, je Britanija sama morala smisliti svoj ratni plan...“
Iz ovog citata se vidi da je, protivno predizbornim obećanjima Roosevelt odista želio uvesti SAD u rat. Ratni plan je bio unaprijed smišljen, i to u Velikoj Britaniji.
[pismo Ruzveltu od 20. oktobra 1941.]
„Ako bi događaji kojom srećom krenuli pravcem kao što se pretpostavlja u prethodnim odeljcima ovog pisma, i ako bismo stvarno smanjili svoje snage u zemlji u pomenutom obimu, onda bi predstavljalo veoma veliko umirenje i vojno preimućstvo najvišeg reda ako biste bili u stanju da jedan američki vojni korpus i oklopnu diviziju, sa svim potrebnim vazduhoplovnim jedinicama, pošaljete u Severnu Irsku, omogućavajući nam time da povučemo tri divizije koje sad tamo imamo za odbranu Velike Britanije, pored trupa na Islandu, koje se sad smenjuju.“
„U svom telegramu od 25. jula 1941. koji sam Vam poslao pre našeg atlantskog sastanka, govorio sam o dugoročnom planu za 1943. za istovremeno iskrcavanje, recimo 15.000 tenkova sa stotina specijalno podešenih okeanskih brodova na obalama tri ili četiri zemlje zrele za pobunu.“
Ova dva citata su dakle iz pisma koje Churchill šalje Rooseveltu više od mjesec dana ranije nego što su SAD ušle u rat. Navodi dolazak američkih trupa na tlo Velike Britanije, te o planu masovnog iskrcavanja tenkova u 1943. godini! Amerikanci su još uvijek nezaraćena strana!
„Svoje dopisivanje s Admiralitetom završio sam sledećim: ...Moram dodati da ne mogu pretpostaviti da će se Japan, kad je već toliko zauzet u Kini, uhvatiti ukoštac sa koalicijom Sjedinjenih država, Velike Britanije i Rusije, koja se sad stvara protiv njega. Veoma je verovatno da će pregovarati sa Sjedinjenim državama bar još tri meseca, ne preduzimajući nikakav nov agresivan korak i ne pridružujući se aktivno Osovini.“ [29. avg. 41.]
Obratiti pažnju na riječi „još tri mjeseca“. Odakle Churchill zna da će u decembru Japan stupiti u rat? Zar ovo nije najbolji dokaz o vođenju rata prema planu iz Londona?
„Bila je nedelja uveče, 7. decembra 1941. godine. Vajnant i Averel Hariman [am. diplomata, predstavnik SAD za isporuke naoružanja] bili su sami sa mnom za stolom u Čekersu. Otvorio sam svoj mali radio-aparat ubrzo pošto su otpočele vesti u devet časova [Perl Harbor, 8.00 časova, 8. decembar].
Kroz dva ili tri minuta javio se g. Ruzvelt. „G. Predsedniče, šta je to s Japanom?“ „Potpuno je tačno“, odgovorio je. „Napali su nas u Perl Harboru. Sad svi delimo istu sudbinu.“ Predao sam vezu Vajnantu [Winant, John G., amb. SAD], pa su malo razgovarali, pri čemu je ambasador isprava govorio „Dobro“, „Dobro“, a zatim, očigledno ozbiljnije, „Ah!“. Ponovo sam preuzeo vezu i rekao: „To svakako uprošćava stvari. Neka vam Bog pomogne.“, ili nešto u tom smislu. Zatim smo se vratili u hol i pokušali da svoje misli prilagodimo presudnom svetskom događaju koji se odigrao i koji je po svojoj prirodi bio toliko zaprepašćujući da su čak i oni blizu centra gubili dah. Moja dva američka prijatelja podnela su taj potres sa zadivljujućom pribranošću. Nismo imali pojma da su američkoj mornarici naneseni bilo kakvi ozbiljni gubici. Nisu kukali ni jadikovali što se njihova zemlja nalazi u ratu. Nisu trošili reči na prebacivanja ni tugovanje. U stvari, gotovo bi se moglo pomisliti da su se oslobodili neke duge more.“
Churchill ovdje opisuje kako je saznao za napad na Pearl Harbor. Sam je u sobi sa američkim diplomatima i slušaju vijesti. (Zbog razlike u vremenskim zonama, na Havajima je već jutro narednog dana, 8. decembra.) Reakcija na vijest – „to svakako pojedostavljuje stvari“. Churchillovi prijatelji su „zadivljujuće pribrani“. Svakako, kada se rat vodi po unaprijed planiranom „tajmingu“.
„Osmodnevno putovanje, sa svojim prinudnim smanjenjem tekućih poslova, bez sednica Kabineta kojima se mora prisustvovati i ljudi koji se moraju primiti, omogućilo mi je da razmotrim rat onako kako sam ga ja video i shvatao u svetlosti njegovog naglog proširenja.“
„Da bih se pripremio za sastanak sa Predsednikom i da bih bio siguran da su dvojica načelnika generalštabova – Paund i Portal – i general Dil saglasni sa mnom, i da bi general Holis i Sekretarijat na vreme mogli proveriti činjenice, sastavio sam tri dokumenta o budućem toku rata,[I Atlantski front, II Pacifički front, III Kampanja 1943.] kako sam ja smatrao, da ga treba voditi.“
Između 12. i 22. decembra Churchill putuje ratnim brodom „Duke of York“, te na brodu sastavlja plan i program daljeg toka rata. Interesantno je da je sve unaprijed predviđeno – kada će se ratne operacije poduzimati na Atlantiku i Pacifiku, a kada masovni desanti na tlu Evrope.
„Uzbuđenog srca odazvao sam se pozivu da održim govor u Kongresu Sjedinjenih država. Ta prilika je – u to sam bio siguran – bila značajna za pobedonosan savez naroda sa engleskim govornim jeziom. Nikad ranije nisam govorio ni u kojem stranom parlamentu. Ipak je meni, koji mogu slediti neprekidnu mušku liniju sa majčine strane kroz pet generacija, počev od jednog poručnika koji je služio u armiji Džordža Vašingtona, bilo mogućno da osećam da mi krvno srodstvo daje pravo da u našoj zajedničkoj stvari govorim predstavnicima velike Republike. Zaista je bilo čudno da se sve tako slučilo; i ponovo sam imao osećanje – neka mi se oprosti što to pominjem – da sam, ma koliko nedostojan, oruđe u nekom predodređenom planu.“
Da li je Winston Churchill imao zapravo osjećaj da je oruđe u rukama britanskog ogranka Rothschilda, po čijem se „predodređenom planu“ odvijao Drugi svjetski rat?
„Donesene su odluke o ogromnim povećanjima na planu proizvodnje. U svemu tome je Biverbruk bio moćna pokretačka snaga. O tome širokogrudo svedoči zvanična američka istorija o industrijskoj mobilizaciji za rat.* Generalni direktor američke ratne proizvodnje Donald Nelson već je bio napravio džinovske planove. „Ali je lord Biverbruk“, kaže se u američkom prikazu, „29. decembra dramatično uverio Nelsona da je potrebna smelost...“ Ono što se dogodilo najbolje je opisano rečima samog g. Nelsona:
Lord Biverbruk je istakao činjenicu da naši proizvodni ciljevi moraju biti znatno viši nego za 1942. godinu da bismo se mogli meriti sa jednim odlučnim neprijateljem koji obiluje sredstvima. Podvukao je da dosad nimso imali nikakvog iskustvau pogledu gubitka materijala koji povlači za sobom rat kakav mi sad vodimo... Stalno je iznova podvlačio činjenicu da moramo postavljati više ciljeve u planiranju proizvodnje potrebnog ratnog materijala. Na primer, on smatra da treba da planiramo proizvodnju 45.000 tenkova u 1942. godini, u poređenju s procenom g. Nudsena od 30.000.“
*History of War production Board, 1945-45.
Ovaj citat navodi na pomisao da je lord Beaverbrok imao poprilično veliku ulogu u određivanju kvota proizvodnje tenkova, ali i drugog naoružanja i ratne opreme. U Općoj enciklopediji može se pročitati da je on, između ostalog bio i „ministar avijatičke industrije“. Nakon Prvog svjetskog rata bio je postao jedan od krupnih magnata štampe, vlasnik niza britanskih dnevnih listova. Njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu potvrđuje i naredni navod iz Churchilovih memoara:
„Kvasac koji je ubrizgao u Nelsonove koncepcije, lord Biverbruk je preneo i na Predsednika. U jednom memorandumu Predsedniku, lord Biverbruk je uporedio očekivanu proizvodnju Sjedinjenih država, Ujedinjenog kraljevstva i Kanade za 1942. godinu sa britanskim, ruskim i američkim potrebama. Upoređenje je otkrilo ogromne deficite u planiranoj proizvodnji za 1942. godinu. Kod tenkova deficit je iznosio 10.500, kod aviona 26.730, kod artiljerije 22.600, a kod pušaka 1.600.000. Proizvodni ciljevi se moraju povećati, pisao je lord Biverbruk, i svoju nadu u njihovo ostvarenje zasnivao je na „ogromnim mogućnostima američke industrije“. Proizvodni ciljevi za 1942. godinu treba da obuhvataju 45.000 tenkova, 17.700 protivtenkovskih topova, 24.400 lovačkih aviona i dvostruko veći broj protivavionskih topova nego što je predviđeno programom, uključujući i sva nameravana povećanja.“
Britanska kompanija „Vickers“, u većinskom vlasništvu familije Rothschild, bila je najveća kompanija koja se bavila proizvodnjom oružja, uređaja i ratne opreme. Da li je lord Beaverbrook bio zapravo glasnogovornik familije Rothschild?


Post je objavljen 23.09.2015. u 18:16 sati.