Žao mi je što si opterećen prošlošću, što je imaš previše.
Ja sam opterećena zaboravom; njega je još više.
Sjećam se razgovora o svetom trojstvu - htjela sam ga zapisati - i o životinjama koje su te odgojile i o tome postoji li raj (iz zvučnika se čulo: prevara za kraj). Kažeš da se iz knjiga uči; ja mislim da su uvod u osjećanje neiskazanog.
Čitala sam o tebi i gotovo svima. Ipak nisam spremna.
Nitko ne želi prijatelje koji ne mogu pružiti mnogo, a svi skrivaju od pogleda ono što imaju - i što da se radi, razočarani čekamo; u čekanju se gubimo; s vremenom zaboravljamo. I ne ostaje ništa, a ti gledaš u ništavilo i moliš se za sve koji nisu zaslužili ono što imaju, bili to lopovi ili bolesnici.
Znam za tvoje male trenutke u kojima moraš nešto reći, ali nisam znala za sve. I ja se ponekad zaboravim, zanemarujem subjektivnost okoline. Ali pitam se koje misli te vode, koje uspomene, jedna za drugom sve do danas i ovdje.
Sve još stigne dobro završiti.
-
Nije bilo smiješno.
Nije bilo smiješno.
Nije trebalo biti smiješno.
Post je objavljen 09.04.2022. u 17:13 sati.