U obližnoj kavani prije posla oko 7 i 15 min. pijem kavu i susrečem razne ljude. Ima jedan lik dugo mu ni ime nisam znala, a nije me ni zanimalo, jer mi je svako jutro njegovo "dobro jutro" mamilo osmijeh na lice. Zašto? Na današnjem vremenu ljudi su sve više i više tužni, ljuti, nekako im se ramena uvukla u ostatak trupa i onda kad u samo jutro dobijete osmijeh od nepoznate osobe, to morate prihvatiti kao dar. On se osmjehne, ja se osmjehnem i nakako se prenosi od stola do stola i osjeti se nešto lijepo u zraku, a ništa ne košta. Moj zaštitni znak je osmijeh, ali ne onaj usiljeni, namješteni, već jednostavno uvijek sam vesela,(imam ja loših trenutaka, ali to ostavim u svojoj sobi) možda zato što imam dobre zube ili sam puno ljepša kad se smijem ili zato što sam imala sretno djetinjstvo. Ne znam! Samo znam da su mi vrata svugdje otvorena, gdje god se pojavim. Znam čarobne riječi; dobar dan, molim vas, izvini te, hvala i vješto se koristim njima i uz svaku izgovorenu riječ dodam zaćin osmijeh, malo šarma i vjerujte mi niko ne može da vam odoli. Svi su ludi za vama od 7 do 77 godina. Moj je život Švicarska, skoro pa savršen, na to će moj prijatelj reći, ne savršen, nego zamršem i to je točno, ali sigurna sam da ću tu moju zamršenost bolje riješiti ako se smijem (nisam luda), jer postoji šansa da mi neko i pripomogne, a ne suzama, kukanjem, prebacivanjem krivnje. Prva ja ne volim kad nekog pitam kako si, a on krene nabrajati sve moguće bolesti koje ima. Svi mi imamo svoja sranja, neko u boji, a neko crno bijela. Moja su ružičasta, jer mi je tako lakše. Robert Betz i njegova knjiga "Želiš li biti normalan ili sretan", nisam čitala, nikad čula za njega, ali moja prijateljica kaže da je to knjiga za mene, ona me zna, zna da nisam normalna, a želim biti sretna. Smijeh liječi srce, dušu i tijelo.
Post je objavljen 23.09.2015. u 09:45 sati.