Pregled posta

I would never hurt you, not in a million years..

Ja te nikad ne bih povrijedio. Koliko sam puta već čula ovo..
Samo nikada mi neće biti jasno zašto to ljudi govore, što bi to trebalo značiti..
Ako čovjeku otvorim svoju dušu, i kažem mu kako život nekada nije bio fer prema meni, ne zato što tražim sažaljenje, ne zato da mu bude žao nego eto, da dokažem da sam nakon svega preživjela, i da se smijem tome, svojim greškama, svojim mnogobrojnim greškama. Svatko svoje probleme shvaća važnim i najvećim, uzdiže ih i oni su i veći u našim riječima nego što stvarno jesu. Stvar je u tome koliku količinu boli možemo podnijeti, koliki smo kapacitet za bol. Mnogo pišem i nastojim razumjeti svoju bol kako bih mogla živjeti s njom, kako od nje ne bih pravila problem nego iskustvo.I da, lijepo je vidjetii da nekoga zanima to što mu govoriš, što mu želiš reći jer misliš da će shvatiti da si kao osoba jako oštećen, kako privlačiš lošu sreću i budeš navođena da vječito voliš pogrešne ljude. Kako si iskusila istinsku sreću i znaš ju cijeniti i prepoznati no da ti je isto tako neizmjerno bitna sreća ljudi koji te okružuju jer želiš biti okružena srećom. Ali da je teško biti sretan.. i da to nije često.. da su to, uglavnom iznimke.. ali se dive tvojoj pozitivi! Dive ti se jer nakon svega voliš život i živiš nove prilike, i svemu daješ šansu, daješ šansu da budeš povrijeđena.
I čemu onda nakon takvog razgovora sve što ti netko ima za reći jest „Ja te nikada ne bih povrijedio“ zašto? Zašto si to rekao? Zato što ispred sebe vidiš toliko ranjivu i snažnu mladu osobu u kojoj vidiš svoju priliku? Osobu dovoljno jaku da može držati i tvoj i svoj svijet? I dovoljno slabu da se prepusti i pokuša opet povjerovati riječima jednog stranca „ja te nikada ne bih povrijedio“. Lažeš..
Svi te povrijede. Ne namjerno. Ne direktno. Ne zato što to žele. Ne svjesno.
Ako nekoga voliš, bit ćeš povrijeđen. To je sva životna filozofija. To je najkompleksnija priča ispričana u jednoj zavisnosloženoj adverbnoj pogodbenoj rečenici.
„ja te nikad ne bih povrijedio“ što je to? Želiš da ti pružim priiliku da se dokažeš kao lažljivac? Što bih trebala napraviti u tom trenu? Kako se ponašati? Što reći? Bih li trebala živjeti u iluziji da negdje na ovome svijetu stvarno postoji netko tko me nikada ne bi povrijedio? U redu. Budi. Budi osoba koja me nikada neće povrijediti. Ali ja ću povrijediti tebe. Jer to je stvar koju ljudi govore kada nemaju ništa drugo. Kada se igraju činjenicama koje smo im sami dali. Kada se igraju s našom boli.
Zašto bi itko želio poznavati osobu kao što sam ja? Zašto mi govore da me cijene? Zašto mi lažu? Sve lijepe riječi može uništiti jedna odvratna od osobe koja nam znači život, svijet, sve! I to što me nikada ne bi povrijedio ne umanjuje moju povrijeđenost! Ne mogu neprestano poklanjati svoje srce jer imam samo jedno! Jedno u užasnom stanju, sa hiljadom kilometara, a neprestano daleko od odredišta, neprestano gaženo.. neprestano na putu.. shvaćaš li kroničnu, stalnu, neprestanu i neispravivu povrijeđenost?
Shvaćaš li da ne možemo zaboraviti, izbrisati, ispraviti, promijeniti ono što se dogodilo, ono što smo rekli, ono što smo čuli.. hoću li biti manje povrijeđena zbog nečijeg lažnog „oprosti“?
Jer i ja lažem! Lažem da mi je žao zbog toga što sam napravila! Ali onda mi nije bilo žao jer napravila sam to jer sam tako htjela! I zato što ne želim povrijediti kažem da mi je žao! Žao mi je! Da, žao mi je što sam te povrijedila postupcima koji nemaju apsolutno veze s tobom! Žao mi je što sam živjela svoj život, a ne tvoj! I žao mi je što te to povrijedilo! Žao mi je samo zbog toga!
Zašto bi laži bile loše? Laži samima sebi, laži drugima? Istina je samo jedna, sve ostalo su varijante, uljepšavanja i prilagođanjavanja, izbjegavanje tuđe boli. Zašto bi čovjek kioji laže bio loš čovijek? Zašto je to negativna osobina? Taj čovjek je dovoljno jak da podnese istinu i ne povrijedi drugoga.. on može biti povrijeđen bez da povijeđuje drugoga.. on je kapacitet..
Da se razumijemo, ovaj tekst nije promicanje i veličanje lažljivaca, preljubnika, ubojica i lopova..
Ovo je nastojanje približavanja istine koja će vas sigurno povrijediti. Svaka priča ima dvije strane, dvije strane barem.. i može biti ispričana od tisuća govornika. Sa mnogo žari, strasti, laži, preuveličavanja, umanjivanja biti, sa mnogo sreće, tuge, suza i osmjeha..
Stvar je u percepciji.. stvar je individualna.. jedinstvena.. i nikada ista..
„ja te nikada ne ih povrijedio“ „ja te više nikada neću povrijediti“ „ne zaslužuješ ponovo biti povrijeđena“ i vjerujem ti zato što to želim, a ne zato što će tako biti.. dajem ti priliku da mi lažeš.. jer lažeš kako me ne bi povrijedio? Laži do kraja.. pusti da živimo u laži.. laži da me voliš, laži da ti je stalo, laži da nemaš drugu, laži da si bio doma jer će to umiriti moj san.. laži mi jer tako me nećeš povrijediti.. ali ne dopusti da saznam da si lagao..
I ovo je opet hrpa sranja.. jer eto, živim sranja neprestano..
Toliko puta sam bila povrijeđena da tražim opravdanja za ljude, tražim razloge, dokaze, okrećem svijet zbog tebe.. i mislim da bi bilo lakše ne znati, jednostavno ne znati.. i živjeti u iluziji u kojoj bismo zauvijek bili sretni, u kojima bi sve bilo onako kako želimo jer riječi su naše najjače oružje.. naša olovka kojom pišemo priču, glas kojim ju čitamo prije spavanja, i san koji dolazi nakon nje.. zašto život ne bi bio san? Zašto ne bismo sanjali otvorenih očiju? Buditi se iz ljepote vlastite priče, vlastite bajke.. bajke su moguće, itekako moguće.. moguće su lažima! I trenutno, boli me briga za sve sretne i najsretnije i nasmijane ljude na ovom svijetu! Za sve one kojima se vječito govori istina, za sve uspješne i za sve vas usrane proklete nasmijane ljude koji u ovome vide hrpu sranja napisanih od emotivno nestabilne djevojke nesređenog života koja ne može podnijeti istinu i promijenti svijet.
Boli me kurac za vas!
Bajke su za malu djecu, a ja ću vječito biti mala, voljeti majku koja me izvela u park i kupila mi lizalicu. Jer tada je najveća bol bila izgrebana koljena od pada.. sada je to unutarnja ozljeda, unutarnje krvarenje uzrokovano padom s Marsa!
Čovjek je rođen da leti bez krila nošen mislima o sreći.
Nikada me nećeš povrijediti! Haha zašto misliš da si uopće u poziciji da me povrijediš!? Misliš li da bih ti pokazala svoja krvava koljena da uopće više imam osjeta u nogama? Meni je svejedno, ja živim i krvarim po ovom svijetu i više ne plaćem, sad se smijem i pokazujem svima da je moguće hodati s polomljenim i izmučenim nogama koje hodaju ovom vječnošću. Moguće je živjeti sa slomljenim srcem. Moguće je živjeti sa spoznajom da će te svatko koga pustiš u srce povrijediti, jer je ono ionako povrijeđeno.. valjda ne zna za bolje, valjda ne zaslužuje bolje..a ti mi govoriš kako ne zaslužujem biti povrijeđena.. što ti znaš o tome. Ja vollim svoju bol i skupljam ju godinama haha
„ja te nikada ne bih povrijedio“ znam da ne bi.. vjerujem ti.. i plačem zbog toga.. zbog toga što znam da si lagao.. ali ne zato što si lagao, nego zato što sam povjerovala.. stvarno sam povjerovala.. da postoji ne negdje, nego jednom.. život bez patnje, život bez boli.. život s tobom kakav jesi sa mnom kakva jesam.. bez laži, s istinom koja je nevažna i koja ne boli.. što sam povjerovala da ti je važno i da je moguće u trenu okrenuti cijeli svijet naglavačke, skinuti mjesec i staviti ga umjesto noćne lampe pokraj kreveta da svjetli samo za mene.. život nije jebena bajka! Život je jebena bol i što prije to prihvatiš i naučiš živjeti s njom bit će ti lakše!
Ne treba mi spoznaja da postoji još netko tko me nikada ne bi povrijedio..
Ljudi svašta obećaju, misle da su u stanju ispraviti tuđe i svoje pogreške, ali ispravaka nema.. zašto misliš da me nikada ne bi povrijedio.. vjerojatno bih te ja navela na to da me povrijediš pa onda kasnije krivi mene. Sama si to htjela.. mora da si tako zaslužila..
Ponavljam, to su riječi.. i ja ti mogu obećati brda i doline, ali što će ti brda i doline, meni prvoj ne bi trebale, svu ljubav svijeta iil smo onoliko malo koliko ti mogu dati,a što je stvarno najviše što ti mogu dati, ali ne i dovoljno koliko bi ti ili ja htjela, mogu ti obećati da će sve biti uredu, ali znam da neće, mogu ti obećati novu noćnu lampu.. to su riječi, riječi su prekrasne.. najljepša glina, najkvalitetniji instrument.. kojima stvaramo sigurnost.. to je moj alat kojime mogu izgraditi što hoću, što hoću za tebe, a za tebe bih sve, vjeruj mi.. možeš li mi vjerovati? Nakon svega što sam ti rekla?
Zbog tebe bih preplivala ocean! Gdje bi ti bio? Sa one strane od koje plivam ili na onoj prema kojoj plivam?
Zbog tebe bih gledala u sunce!
Zbog tebe bih trčala bez stajanja!
Zbog tebe bih otišla do zvijezda i natrag!
Ali čemu sve to.. što ti imaš od toga.. zašto jednostavno ne bih rekla da bih zbog tebe učinila nemoguće stvari?
Zbog tebe bih ostala uz tebe! I željela bih da ostaneš uz mene kada osljepim zbog misli da zbog tebe gledam u sunce! Želim da si sa mnom u svakoj mojoj ludosti. Želim biti s tobom u trenutku kada padaš i staješ na noge, želim biti ta koja će biti tvoj oslonac. Zbog tebe te nikada ne bih napustila, bila bih uz tebe i kada me tjeraš. Bila bih sebična i ne dozvoljavala da budeš sretan s nekim drugim.. jer što onda ostaje od nas? Čemu sve ovo.. od nas ostaje slomljeno srce i hrpa lijepih želja, hrpa odricanja i hrpa pitanja.. ja bih zbog tebe sve. Ne pitaj. Ne mogu ti reći. Zbog tebe bih mislila na tebe dok ovo pišem.. ljubavi, vidiš li koliko sam povrijeđena, vidiš li koliko sam oštećena osoba? Ali i takva, ponovoi uvijek, sada i stalno, ne pitaj kada dajem ti sebe, cijelu i kompletnu i nudim ti preostale, zdrave, teško sakupljene i složene u nekakvu polusmislenu cjelinu iz koje ne možeš vidjeti što ona zapravo i točno predstavlja, dijelove svoga srca da ih uništiš svojom sebičnošću. Dajem ti sve.. jer to je ono što radim zbog tebe i protiv sebe.. jer ja odavno nisam bitna..
I on je to govorio, govorio je da me nikada neće povrijediti.. govorio je kako ne može živjeti bez mene, da sam njegovo sve i da ne postoji jedna stvar koju ne bi učinio zbog mene. Rekao je da se udam za njega, rekao je da mu nedostajem svakog trena kada nismo zajedno.. da je daljina okrutna što nas razdvaja, ljudi su okrutni jer ne vide snagu i iskrenost ove veze, neraskidive veze.. pokušali su nas uništiti no mi smo pronašli način kako bismo ponovo bili skupa, bez obzira na sve, bez obzira na svakog.. govorio si kako boli otkako sam otišla, da osjećaš kao da ti netko para utrobu, dušu i srce koje je prazno otkako mene nema.. govorio si kako me više nikada ne bi povrijedio.. bio si budala, ali to sada vidiš.. ne cijeniš što imaš dok to isto ne izgubiš. Izgubio si, shvatio si.. više nisi budala, ja sam te promijenila.. zbog mene si se promijenio, možeš biti čovjek kojeg ću voljeti, znaš da si me otjerao svojim postupcima, bio si sebičan, i uzimao me zdravo za gotovo jer sam uvijek bila tu.. jer sam radila ono jedino što sam mogla znala i umijela zbog tebe.. bila sam tu. Bez zlatne kočije i preljepe plesne haljine.. bez srebrnih cipelica.. bez svog sjaja, najčešće u potpunoj tami u kojoj si ostajao sam, bila sam tu i nisam se bojala.. bila sam kriva za loše dane, za probleme na poslu, neočekivane financijske izdatke, tvoje osobne propuste, zbog kiše i zbog nefunkcionalnog obrazovnog sustava naše zemlje, poskupljenja bijelog kruha i toga što cipele više ne rade od prave kože nego ih rade kinezi. Ali sam bila tu, i prihvaćala krivicu zbog eto takve radne snage, jeftinije..
Zašto povrijeđujemo druge ako smo sami bili povrijeđeni? Nije li poanta u nošenju svijeta na svojim ramenima, i ako je netko povrijedio nas da makar pokušamo zaštititi druge prekidanjem začaranog kruga vječite boli i povrijeđivanja?
Sjećam se, jednom smo šetali Gornjim gradom, držali se za ruke. Lagala bih kada bih pričala o nebu, kakve je bilo boje, je li tamnoplave ili crne, je li bilo vedro ili oblačno, ali bilo je savršeno upravo takvo i nisam ga gledala. Lagala bih kada bih pričala o prolaznicima jer se iskreno ne sjećam je li ih uopće bilo, što se mene tiče, te noći nije bilo živućeg i imalo bitnog čovjeka na cijelom svijetu.
Znam samo da je bila noć, ljetna, zimska.. ponovo, vrlo važno, ajme tada stvarno ništa nije bilo važno.. osim tog trena koji mi se toliko urezao u pamćenje.. kojega sada vidim..
Stali smo, gledali katedralu, zagrlio si me stojeći iza mene.. kao moj zaštitnik od svijeta na kojem trenutno nema žive duše, ni ičega što bi mi moglo nauditi, ičega što bi me moglo povrijediti, jer hodala sam po oblacima, najmekšim, bijelim.. onim koji nikada ne plaču..
I rekla sam ti.. „Voljela bih kada bi nam uvijek bilo ovako“.. rekao si „bit će“
U tom trenu toliko sam ti vjerovala.. vjeroavala sam da me nikada nećeš povrijediti.. riječi? Bilo ih je tako malo.. a značile u svijet..


Post je objavljen 23.09.2015. u 09:40 sati.