Mjesto na kojem se nikad nisam susrela sa Franjom
Pamtim sva mjesta na kojima smo se sretali. Sjećam se zelene livade uz malu rijeku. Mokre od rose i omamljene mamurnim jutrom. Baš one gdje sam jednog listopada zamaštala ideju o tebi. Onog mjesta kraj Kubusa na jednom velebitskom prijevoju gdje mi je vjetar dočarlijao naznaku da negdje postojiš. Pamtim ona tužna, usamljena mjesta gdje sam umotana u grube vojničke deke, uz neke tuđe vatre koje nisu grijale, sanjala da ću te jednom susresti. Ona gdje sam zamišljala način na koji ćeš me gledati. Na kojima sam u snovima osluškivala tvoj glas i molila jutra da budeš baš takav. Mjesta koja mirišu kao šuma nakon kiše, koja mirišu na tebe. Pamtim riječi zbog kojih sam potrpala djetinje strahove, nade i sva naslijeđena prokletstva svojih predaka u kofere i krenula ti ususret.
Pamtim kako smo se sretali. I na kojim sve mjestima.
Ali, ne sjećam se susreta.
Pamtim plave dupine, tvoj prvi zagrljaj izvježban do savršenstva na stotinama drugih (ovaj puta ću te zagrliti, sljedeći puta ću te poljubiti). Pamtim zagušljive i bučne prostore, žute okrugle mjesečine koje rasipaju zvijezde po nama, prenapučena javna prometala, mračna parkirališta, gornje i donje gradove, nasipe i mostove, kave na kojima smo bili susjedi, kave na kojima nismo bili ništa, one na kojima smo bili sve. Mjesta na kojima smo si dolazili bliže. Mjesta na kojima se od tišine nismo čuli. Mjesta koja su nas polako udaljavala. Mjesta na kojima smo se zaboravljali. Ona na kojima se nismo mogli zaboraviti. Mjesta na kojima smo postajali ljubavnici. Na kojima smo prestajali to biti. Sva ona mjesta gdje smo se zatajili jedno drugome. Zbog straha. Iz nepovjerenja. Da se nekako zaštitimo. Da se zaštitimo jedno od drugoga. Da se sakrijemo kao ranjene zvijeri. I ona tužna mjesta gdje smo svijetu zatajili naše postojanje. Mjesta na kojima smo postajali stranci. I ona na kojima smo se svim silama trudili to ne biti. Mjesta na kojima smo mirno prolazili jedno kraj drugoga. Mjesta na kojima se nismo vidjeli. Na kojima smo se slučajno sretali. I ona gdje smo pisali, gdje smo si pisali sebe, gdje smo pisali jedno drugome... i ta mjesta pamtim. Mjesta gdje u tvojim rukopisima nije bilo mene. Ona u kojima za mene nije bilo mjesta. Poznajem mjesta od kojih u prolazu još posramljeno okrećem glavu. Mjesta na kojima smo se jedno drugom najljepše prikazivali. Na kojima smo se, bijedni, pretvarali. Na kojima smo, nervozno i neoprezno, dopuštali da nam pobjegne istina. Ona na kojima smo se najdublje povrjeđivali, na kojima smo se nježno tetošili, ona na kojima se nismo poznavali (uopće). Pamtim ona mjesta koja su mogla biti naša (a nisu bila). I ona koja smo zvali našima (a nisu bila). Pamtim i mjesta koja su bila naša, ali ih nismo na nikakve karte ucrtavali, sve ne bi li sami sebi svaki trag zatrli. Mjesta na kojima sam tražila previše, na kojima nisam imala što dati. Ona na kojima ti nisi davao ništa. Ona na kojima te više nisam željela.
Sjećam se svih naših sretanja. Svih mjesta gdje smo se sretali.
Ali, ne sjećam se susreta.
Pamtim i ona mjesta gdje se nismo uspjeli sresti. Ona na kojima ja u suzama trpam u džepove sve svoje što nikad nisam ostavila kod tebe. Mjesta na kojima se posljednji put ljubimo. Mjesta na kojima obećavaš svoje plave rukavice Muzeju prekinutih veza. Mjesta na kojima si nedostajemo. Mjesta na kojima nam dižem nadgrobne spomenike. Mjesta na kojima jedno za drugo palimo svijeće. Mjesta na kojima smo mislili da smo se susreli. Mjesta na kojima se ponovo ljubimo. Mjesta na kojima gubimo volju. Mjesta na kojima te silujem osjećajima. Mjesta na kojima se opet posljednji put ljubimo. Mjesta na kojima se ponovo želimo ljubiti. Mjesta na kojima te brišem kao suze s lica. I ona gdje te ponovo osjećam satkanog od svih mojih čežnji. Sjećam se mjesta gdje sam skoro u zemlju propala. Mjesta na kojem ja tebe posljednji put ljubim. Mjesta na kojima jedno drugo nećemo. Pamtim i hridi na koje me nasukao jedan lipanj. Pamtim i plimu koja me odvukla natrag u duboko. I ona mjesta gdje smo bili dosljedni (neko vrijeme). I mjesta gdje to nismo bili ni sekunde. I mjesta gdje sam se smrzavala usred ljeta. I onog hladnog mjesta gdje sam sakrila želju za tobom dok su me ljubili drugi. I onog još hladnijeg gdje si me skrivao dok su tebe ljubile druge. Mjesta gdje smo se susreli s tišinom. Mjesta gdje smo bili najbolji i najbolja. Mjesta gdje smo bili „susjed iz autobusa“ i „neka s Interneta“. Mjesta gdje smo zvali upomoć. Ona gdje smo bili ratnici. Protivnici. Ona gdje smo se sretali kao da znamo što ćemo jedno s drugim. Gdje smo se pokušavali smjestiti jedno u drugo. Mjesta gdje smo se rastavljali. Gdje smo se dodirima kao najčvršćim ljepilom natrag sastavljali. Ona gdje smo krivo srastali. Jedno drugome pod kožu. Mjesta gdje smo tiho šaputali. Gdje smo vrištali. Gdje smo bježali. Ona gdje smo se ipak vraćali.
Pamtim sva ta mjesta gdje smo se sretali.
Samo ne pamtim da smo se ikad susreli.
Post je objavljen 21.09.2015. u 15:48 sati.