Stižu nam izbjeglice iz Azije. Koliko će ih doći na vrata naše Domovine ne može se znati.
Nadam se da ćemo ih prihvatiti i dočekati dobrodošlicom kao što to danima čine naši „ne-europski“ susjedi.
Vjerujem da nam žica koja bode, suzavac, pendrek i biber sprej neće trebati kao nekim od ključara na vratima Europe.
Normalno je da nepoznate ljude koji u velikom broju bježe od ratnih nevolja čekamo sa strepnjom. Ali, u ime naših još nezaboravljenih izbjegličkih i prognaničkih iskustava, uz kruh i krevet, podarimo im i osmijeh na dolasku.
Utjeha je to kojom će nas najviše pamtiti, jednom, kada njihova nesreća bude manja ili nekim čudom prođe.
Neka tim ljudima u nevolji ova cesta u Kutini bude komadić sreće na dugom i tužnom putu od njihovih Domovina ka nadi, ma gdje ju tražili i našli.