S Ivanom, ili kako sam ga kasnije ironično nazvala Dobrim Čovjekom, u vezu sam uplovila gotovo neprimjetno, bez uobičajenim faza upoznavanja.
Od prvoga časa kliknuli smo na komunikaciju, snažnu empatiju, razumijevanje ili što već. Imala sam osjećaj da što više pričamo i što se više jedno drugom otvaramo da sve dublje tonemo u nas same kao da smo jedno u drugom pronašli sebe, svoja osjetila, svoje oči, svoj senzibilitet i o svemu naglas svjedočili.
Ivan je bio s jednog velikog imanja na obali Drave, u blizini mađarske granice. Poliglot, ni sam nije znao koliko je jezika učio i od koga je dar naslijedio. Kao i većina ljudi koja neki istinski dar ima, uvjeravao me je da je to jednostavno, da svatko može tako, tvrdio je najteže je prvi jezik naučiti, drugi ide tako-tako, a ostali po inerciji, što ih više nižeš, oni su jednostavniji i brže ih usvajaš.
Harmoniku je izvrsno svirao, a učio ga je neki Mađar iz susjednoga sela na poticaj djeda s kojim je odrastao. Taj djed, Đuro, mislim da se zvao, imao je ključnu ulogu na njegovo rano formiranje. Obojica su su napravili ogromne iskorake od uobičajenih života koji su tada bili očekivani. Djed mu je bio austro-ugarski vojnik i u toj prinudnoj ratnoj pečalbi i kasnijem boravku u Njemačkoj uspio je naučiti štošta, izučiti zanat i po povratku u selo postati prvi gazda za kog su radili nadničari, a on je zarađivao kao majstor.
Djedovim genima i zovom vlasite znatiželje, Ivan je otišao i puno dalje, proputovao je svijet, studirao na više fakulteta, živio u dvije države, učio jezike, zavolio strasno glazbu, operu, radio sve i svašta.
Od susreta do susreta pratila sam ga u njegovim putovanjima kroz prošlost, idilično selo, sjećanjima na teški rad koji je u kasnijoj fazi momaštva iskusio s ocem koji se za razliku od djeda vratio poljodjelskim poslovima. Tu je nevjerojatno istesao disiplinu, zahvaljujući teškom, discipliniranom radu, ranim buđenjima u cik zore, odlascima kombajnom po tuđim njivama, ustrajnom radu do popodeva, večeri, i tek onda objedu i odmoru.
Nikada ja to ne bih izdržala, govorila sam mu, jer moja iskustva iz djetinjstva su puno blaža, sjećanja na život na rubu slavonske provincije, palanke, rekli bi, nekoliko desetaka kilometara dalje. Nismo ni mi bili pošteđeni poljodjelskih radova, ali naše njive su bile male, pa i poslovi više simbolični. Sjećam se branja graha koji je bio posađen uz kukuruz. Kako je to dosadan posao! Micali smo se puževim korakom uz kukuruze, trpali zrele mahune graha u vreću koja je i dalje bila prazna, činilo se, neki lud posao, bereš, a ne vidi se, grah se nakotio, opasao stabljike kukuruza, nešto sumanuto, kao da nije normalan, pobrati ne možeš. Cendrali smo mami kako je to nemoguće pobrati, lud grah se razmnožio...
I onda bi nas pustili kući ili da se malo poigramo na susjednoj njivi, strnini, na kojoj je netom pšenica pokošena. Pravi Slavonci znaju kako po oštrom otkosu, strnini, hodati, lako uvježbaš grif, umjesto okomito, stopalima se približavaš zemlji po vertikali, cimneš osušene bodljikave stabljike pšenice, polegneš ih na tlo, pa na njih staneš. Po malim mekanim jastucima gladiš stopala, meko ti je, ako si vješt, uživaš.
Jedno popodne ispričala sam mu davnu traumu povezanu uz skupljanje ljetine.
U drugom osnovne bila sa zaljubljena u jednog Branka koji je bio godinu stariji od mene. Stanovao je nekoliko ulica dalje. Otac mu je bio zanatlija, istog imena, majka tiha suhonjava. Pet riđih sestara, jedna drugoj do uha, i fizičkim izgledom i sramežljivim ponašanjem svjedočile su da su u sjeni očeve žarke želje da ima sina, nasljednika, istoga imena.
Branko je u školi te godine bio glavna zvijezda, bio je, danas bi rekli, hiperkativan, okupljao je sve oko sebe, magnet za druženje i akcije.
Ljeto je pržilo.
Na moru se za to vrijeme zenita vreline kaže da je zvizdan. Ne znam ima li neko ime koje bi isto stanje opisalo u ravnici, al vrućina u ljeti tamo zna biti nesmiljena, zemlja se pretvori u prah, vrućina sprži sve što se zeleni, i mi djeca kada bismo se igrali na sred tada neasfaltirane ulice, u oblaku prašine bismo bili, bosi, a prašina bi se digla u gustom oblaku do navrh crnoga duda s kojega smo Blagica i ja u lipnju znali popravkašima dobacivati "Ne bi ja na popravni, ne bi ja na popravni"...
Kad se usije ravnica, najgore je što se nigdje ne možeš sakriti, nigdje nema brda, ni šume, ni kamena, možda busen tvrde zemlje, bundeva, najviše na što možeš naletjeti, nigdje zaštite od te paklene muke, samo plavo bistro nebo iznad ljudi i nastamba. Ako se zagledaš, jeza te prođe, zemlja se na horizontu sastavila s nebom, sljubila, misliš, sada će nas poklopiti, pasti po svima nama.
Takvog jednog užarenog dana, kao metak, pronijela se vijest - Branko je poginuo!
Na visoko natovarenom prikolici punoj otkosa nakon žetve pšenice, na nizbrdici prema susjednom selu, Branko je stajao visoko na sijenu, sam, bez oslona, zaštite, i nešto se desilo, izgubio je ravnotežu, možda taj zvizdan ga pomutio, onesvijestio, on je pao na zemlju i više ništa nije moglo pomoći.
Vijest o Brankovoj smrti odjeknula je zlokobno. U toj Božjoj ravnici, na toj užasnoj vrelini, na kraju svijeta, bespomoćni krik kao da je odjeknuo - Bože, Bože, što si to učinio!
Ljudi su se natiskali u dvorište kuće Brankovih roditelja. Gužva je bila od naroda, svećenika, djece. Ja sam se prugurala u sobu u kojoj je bio izložen odar. Branko je ležao bez i jedne ogrebotine, znaka zlog udesa, odjeven u bijelo, bljedunjav jednako kao da je živ, okužen visokim svijećama, uplakanom rodbinom, komšijama, prestravljenim ljudima. Iz druge sobe lijesu je prilazio njegov otac, lomio je rukama, mahao, nadvio se nad odar, a onda iz sveg glasa zavikao: Branko je živ! Branko je živ!
Drugi dan smo se pred njegovom kućom na cesti posložili u povorku, ogromnu, kilometarsku, došla je cijela škola, čak je i moja učiteljica iz Beograda prekinula ljetni odmor, nekoliko pravoslavnih svećenika iz Osijeka, rodbina, susjedi. Na čelu kolone limena glazba svirala je posmrtnu koračnicu. Mi djeca u paru po dvoje nosili smo vijence.
Nitko užas od vreline koja se i tog dana nastavila više nije osjećao.
Nakon pokopa nikada više nisam zaplakala. Predala sam se ritualu koji sam danima izvodila i koji me čak i veselio. Kakav god dan bio, što god radila, gdje god bila, veselila sam se večeri, nastavku rituala koji me ispunjavao mirom, davao smisao užasnim kolovoškim danima. Prije spavanja, duboko bih se zavukla u postelju, pokrila uštirkanim slavonskim plahtama i maštala kako je Branko živ, kako se igramo, idemo u školu, naveče odlazimo do kuća na kraju grada, kradom trgamo cvijeće iz prednjih dvorišta, a onda usitnjavamo u komadiće i bacamo u suhe, prazne kanale jer nitko kući ne bi usudio ukradeno donijeti, i nazad utrkujemo se do kuće. Jednom Branko dolazi i u moju kuću. U kuhinji, za stolom, režemo svježi bijeli kruh iz Denkove pekare, mažemo paštetom iz limene konzerve......
Mjesecima sam odgađala prihvatiti istinu da Branka nema.
Ne znam koliko je njegovu ocu trebalo vremena da prihvati istinu. Umro je puno godina kasnije od neke teške bolesti. Kćeri su se poudale, neke pobjegle od kuće maloljetne.
Što god da se kasnije u toj obitelji desilo, što god da sam čula, bila je to uvijek vijest koju ne bih mogla normalno prihvatiti, ona bi se uvijek od mene odbila, zaustavila i stajala na distanci. Potom bi se prikačila na davnu traumu kao na vjetrenjaču, središnju centripetalnu silu, i oko nje bi se vrtila kao njezin satelit.
Tako su moju percepciju raspoređivale i sve kasnije smrti koje sam doživjela. Sa četrdest i pet godina moja duša je postala centripetalna vjetenjača. Tek u zakutcima duše kucalo je sramežljivo bilo zbilje.
Post je objavljen 16.09.2015. u 16:02 sati.