Dugo nisam u miru sjela da napišem par redaka.
Trebala bih reći da imam toliko posla i obaveza, ali istina je da sam vrlo neorganizirana i zbog toga imam jako malo vremena za bilo što. A neorganiziranost sa dvoje djece plaćaš opuštanjem uz knjigu, čistim stanom i ponekad osobnom higijenom. Više me ništa ne može iznenaditi. Smatram uspjehom ako na posao ne zakasnim jer sam prala zube i skidala ostatke maskare oko očiju.
No, što se događalo protekla dva mjeseca?
Opet sam razbila mobitel. Nema veze, idemo dalje. Gora stvar od te je da me moj limeni ljubimac zvani Mučko đubre toliko koštao novaca i živaca da sad govno trune na parkingu i čekam da ga netko pokupi i odveze u vražju mater ostavljajući mi 500 kn kao otkupninu ili ću ga mirne duše politi benzinom i zapaliti. Gospodin se odlučio gasiti u vožnji. Samo tako. Prvi put mi se ugasio na Slavonskoj, na 35 stupnjeva vani, sa dvoje djece u autu. Naravno, jer su uuuuvijeeeeeek sa mnom. Nekako smo se uspjeli dovući do neke sporedne ulice u hlad, gdje se auto ohladio i stigli smo do doma. Drugi put mi se ugasio negdje na Jarunu, srećom pred nekom zalogajnicom, također sa dvoje djece u autu. Tu smo sjeli, pojeli, pričekali HAK i poslali ga na servis, gdje je bio tjedan dana, nisu mogli skužiti zašto se gasi te su mi ga s veseljem vratili uz rtiječi 'Odvezite ga u ovlašteni, da ne maltretirate ni vi nas, ni mi vas.' Ono, nosi mi to govno s očiju, ne želim imati posla s njim. :D U ovlaštenom rekoše da je otišla pumpa i da to košta, uz još neke filtere 1600 novaca! Pa još nešto sitno za popraviti, e to je još 650 novaca. Vijest me zatekla na poslu. Otišla sam do kolegice koja mi je ko starija sestra ili mama, te pustila svoj histerični ispad na vidjelo. I smijala se i plakala u isto vrijeme, jer sam auto ne vrijedi toliko. No dobro, kažem ovlaštenom da ne dira ništa. Oni me svejedno oderu za 850 kn. Nakon par dana skužim da ga neću nikako prodati ako nije u voznom stanju, pa se ipak odlučujem na zamjenu pumpe. Odvezem kod nekog majstora po preporuci, on zamijeni pumpu, javi mi da dođem po auto. Super! Međutim, zove za pola sata u panici- nije pumpa! E pa rekoh, baš me briga. Vratite staru pumpu, doći ću po njega i ide na otpad.
I tako... Gotovo, naša ljubavna priča je završena, sjećat ću ga se uvijek kao svog drugog auta koji me vjerno služio 5 godina, u međuvremenu je postao i punoljetan, sve ovo loše i skupo ću mu zaboraviti, pod uvjetom da mi nestane iz vidnog polja zauvijek. I to uskoro. Jer imam kanister za benzin. Imam i šibice.
A priču o zamjeni termostata koja se događala prije svega nemam ni volje pisati jer se odmah naživciram i zadavila bih takozvanog majstora.
Toliko za sad. Idem si skuhati kamilicu da se smirim, nasekiralo me ovo sve proći ispočetka.
Post je objavljen 16.09.2015. u 07:22 sati.