Pregled posta

Ona ide u Irsku

Imam jednog prijatelja, dobrog, za potrebe teksta će se zvati Ante. Prilagodljiv je sa lučenjem hormona kao i ja. U jednom trenutku ćemo listati Mangov katalog jesen/zima, a u drugom gledati Hrvatska-Češka i govoriti ružne riječi. #punasamstereotipaipredrasuda

Nazvao me jutros. Rekla sam halo, a on je rekao ispred vrata sam ti.
Otvorila sam vrata, još krmeljiva od sanjanja medvjedića i jednoroga, u pidžami na cvjetiće i raščupana. Nije ništa govorio dok sam stavljala kavu u moku jer zna da ne pričam prije 2dcl kave. Dok sam se tuširala mi je oprao suđe od sinoć i ulio kavu u šalicu. Dobar prijatelj, kažem vam.
"Imaš cigaru? Ne da mi se spuštat u dućan." "Imam.", odgovorio je i pružio plavi winston.

Nisam jutarnji tip i svi moji dobri prijatelji znaju da se mene ne budi. S obzirom da je stavio glavu na panj s tim pozivom u 8 ujutro, znala sam da je bitno.

Ante je muška verzija mene. Ne volimo nikad nikog jer smo prikriveni mizantropi, ali nekad kad volimo, volimo onako u srž i do kraja.
Rekao je samo "Ja nju volim, a ona ide u Irsku. Sutra." Zagrcnula sam se kavom i izašla mi je na nos. To ga je nasmijalo, a mene skoro ugušilo. Šok i nevjerica. On... on ne izgovara riječ "volim", nikad. On mene voli kao da sam mu sestra i nikad mi to nije rekao. A mene fakat voli, fakat. Čak, da stvar bude još čudnija, nisam znala ni o kome je riječ. Toliko smo otupljeni od ljubavi i ljubavnog da jednostavno ne razgovaramo o tome, jer za nas dvoje to nekako nikad nije postojalo kao tema. Tek sad kad je ovo napisano se pitam koliko se dobro nas dvoje zapravo poznajemo. Znaš li čovjeka tek kad mu poznaš najdublje emocije ili tek kad ga vidiš bez najdubljih emocija?

Ante je rekao o kome je riječ. Znala sam tu djevojku i znala sam da su imali neku seksualnu avanturu, ali to je bilo... prije Isusa valjda. Stvarno davno. Osjećala sam se grozno što to nijednom na njemu nisam primijetila. Nisam primijetila da mu nešto nedostaje, da ga nešto boli, da nije dobro... A uvijek znam kad nije dobro, uvijek znam sve, uvijek znam svaku poru na njegovom licu i kako će se skupiti i suziti u svakoj situaciji.
Nakon dvije šalice kave, 6 cigareta i uplaćivanja listića u Supersportu sam ga nekako uspjela utješiti. Kako je on rekao "vratila si me na tvorničke postavke". Onda smo gledali slike iz narodnjačkih klubova i smijali se ljudima koji su glupi.

Ispričao mi se što me probudio i rekao da nije znao kome da kaže. Rekla sam mu da je u redu, ali da nije u redu to što mi to tek sad govori. Priznao je da nije u redu jer je znao da ću ga upilati činjenicama iz psihologije zašto nije u redu, ali je i nadodao da takve stvari inače nije lako priznati bez obzira kome morao priznati. Morala sam se složiti jer sam i sama neke svoje velike emocionalne tjeskobe lakše priznavala potpunim neznancima u nepoznatom gradu nego ljudima do kojih mi je ful stalo i koji me znaju čitav život.
"Aj sad ti meni reci zašto.... ti studiraš ta svoja sranja, nađi neko istraživanje koje će mi objasniti koji kurac ja ne mogu priznati nekome da nekog volim. Pičku, ne bi da priznajem da sam ubio nekoga." Ovom rečenicom sam dobila temu za završni ili diplomski, ali i za raspravu. Nasmijala sam mu se jer je kralj kad se naživcira oko sranja. I rekla sam mu da ne znam zašto je to tako jer nije logično ni u kojem smjeru. Ako na ovo odgovorim sa pretpostavkom da se ljudi najviše boje reakcije bliskih ljudi, nema smisla. Jer, onda se postavlja pitanje jesu li ti ljudi zaista "bliski"? Ako odgovorim sa pretpostavkom da možda ne žele opterećivati druge svojim problemima, opet nema smisla. Jer onda očito problem nije toliko "bitan". Imam totalno dobru postavku o ovome u glavi, a totalno sam ju krivo prenijela.

Gledajući to kroz društvene norme, zaljubljenost je nešto što bi prema svemu sudeći trebalo biti društveno prihvatljivo. Dok, npr., konzumiranje alkohola u pretjeranoj količini nije društveno prihvatljivo. I opet ćeš prije priznati da si se noć prije razbio k'o žarulja nego da si se zaljubio k'o školarac.

Ja, osobno, nisam više sigurna vjerujem li u emocije. Prema vlastitom iskustvu, a i prema tuđim iskustvima mi se čini da se to prije ili kasnije svede ili na naviku ili na interes. Ali upravo zato, upravo jer se rijetko događaju u ovom cirkuskolorado-bolimebrigazasveosimmenesamog-pareparepare svijetu, zašto ih tako teško priznajemo? Zašto je znak slabosti voljeti nekoga ako smo svi više-manje svjedoci da za emocije treba itekako imati snage? Ja sad idem nekome reći da ga volim jer se meni ne živi u ovakvom svijetu.





Post je objavljen 14.09.2015. u 18:03 sati.