autorica.Mirjana Bacic
MALE BARE...tako se nazvaše
posebno ostade te večeri...
pucnji na moje PLOČE
večerali,nisam suđe oprala
odjekne pucnjava
pomislim,ma tko to slavi
tišina na tren
opet pucanj odjekuje
mrak nastade
svjetla nema
provirim kroz prozor
svugdje svjetlucaju
ispaljeni pucnjevi
oglasi se sirena...uzbuna...ništa ne shvaćam
potrčim van,bježimo svi
rat...jurimo niz stepenice
ulazimo u podrume naravno pune prašine
stvari suvišni ostavljeni
bez ičega...prazna pogleda
sjetim se tad riječi mog oca
rat tko želio u kući mu bio
prva noć užas...djeca plaču
ne znam što sad
nađosmo se na podu svi bez ičeg
goli život spašavamo,zašto?
mog muža pokupe
treba prevoziti iz tunela oružje
barkom po noći
mi molimo tiho
ne razumijem,ludilo
jutrom se kradom vratim
pokupim malo nužni srvari
plačem...krijem od djece
kroz prozor pogledam more
ne vidim plavetnilo...samo brode
željezni cijevi na nas uperene
kao tamne velike rupe
ježim se...pucat će
bježim u moje sklonište
gdje dugo ostanem
ima ljudi ludi
osvajanjima zadojenim
idealima zamračeni
u tami uma zarobljeni
mi smo pobjedili
PLOČE diše punim plučima ljepše
KRALJICA MIRA iznikne
HVALA TI BOŽE na daru
imamo crkvu
obećanu HRVATSKU.
iz moje druge zbirke
Život rukom ispisan
sjećanje na rat započet u mom gradu PLOČE