Dok sam se smijala žaljenja vrijednoj gluposti ljudi i zapisivala moje novo otkriće iznenada sam shvatila da nemam nijednu osnovu po kojoj bi mogla isključiti sebe iz tog zaključka. Iz nečije druge perspektive, nema sumnje da su sjećanja, iz kojih ovo pišem, umotana tako da pokažu moju dobru stranu.
Stoga bih željela reći da, budući da je ova priča iz moje perspektive, može biti iskrivljena zbog mojeg samoopravdanja. Prije svega broj smrti koje su bile posljedica naših djela može biti motivacija takvom samoopravdanju, štogod bio razlog učinjen je nesvjesno.
Rekavši to pokušat ću iskopati istinu iz mog sjećanja najbolje što mogu, zato što se želim suočiti sa činjenicama i stvarnom slikom događaja koji su se dogodili. Isto tako želim imitirati stil starih priča u nadi da ću dočarati svoje misli i osjećaje koje sam tada proživljavala.
Ovaj nacrt je napisan neblijedećom tintom na papiru za koji tvrde da je neoksidirajući i da može trajati cijelo tisućljeće. Kada sve bude završeno ne ću ga pokazati nikome (osim možda Satoru i pitati ga za mišljenje), stavit ću ga u vremensku kapsulu i zakopati pod zemlju.
Post je objavljen 13.09.2015. u 17:30 sati.