U osvitu zore
dok svijet još spava,
trenuci se naši
u jedan zapletu;
kad šaptom me tiho
uz uho zapitaš
"Spavaš li mila?"
Dok ruka se tvoja
niz bedro mi spušta
srce zatreperi,
zatakti toplinom,
u poljupcu mekom
odgovor se krije:
"Ne spavam dušo,
budnan si mi san."
Kao nemir vode
torzom ti potečem,
žeđ u tebi gasim
s izvora svoga,
propinjem se željom
pred očima tvojim,
a nagost se trena
u vječnost pretvara.