Mirno prolazim, s laganim povjetarcem koji nesnosno odmahuje viticama neba poput nekog cudovista nad porculanom. Gdje je? Gdje je?
Vjecna potraga prozeta njeznoscu diva koji je limbo alfe i omege zivota, struji kroz vene i dodaje odgovore, ili mozda samo one sto zelim sada cuti...
Miris jesenske kise i njenog vriska usred dana, ne ostavlja prostora grmljavini koja para nebo dugama, tim posebnim zivotnim pratiocima.... Gdje je? Gdje je?
Osjecam dodir tog njeznog dana na zalasku na obrazu, na rukama... posvuda me dodiruje tom autentikom mira i boja koje me plastom ogrnu, da bih bila nepoznata, neprepoznatljiva, drugacija....
Evo ga... poseban osmijeh, darovan samo meni i mom bicu...
i krecem dalje, u svom limbu zivota....
Post je objavljen 12.09.2015. u 18:36 sati.