Hoće li nas jednog dana, jednog dana, kada u budućnosti ljudska sjećanja izblijede, naša glupost opet poslati istim putem? Nikako se ne mogu riješiti tog straha.
Zbog toga sam tako naglo i došla na odluku da sve ovo zapišem, ali bih često ostala zbunjenom. Kao da su mi sjećanje izjeli moljci onemogućujući mi prisjećanje stvarno važnih detalja.
Iako sam znala da težimo izmišljanju detalja za rupe u sjećanju, nakon što sam pričala s ljudima koji su bili tamo u to vrijeme, bila sam iznenađena spoznajom da nam se čak ni zajednička sjećanja ne poklapaju.
Primjerice, baš prije nego što sam srela lažnog Minoshiro na planini Tsukuba, morala sam staviti crveno-tonirane sunčane naočale. Sjećam se toga jasno kao dan, ali iz nekog razloga, Satoru je siguran da nisam nosila nikakve naočale. I ne samo to, Satoru je isto tako natuknuo da je pronalazak lažnog Minoshiro bio podvig koji je sam izveo. Naravno, osim što je sama pomisao na to smiješna usto je i apsolutno netočna.
Nisam marila za svoj ponos, ispitivala sam sve ljude kojih sam se mogle sjetiti i naišla na još više nepodudaranja u našim sjećanjima. Tijekom tog procesa pala mi je na pamet neporeciva istina. To jest, ne postoji niti jedna jedina osoba čija sjećanja nisu bila iskrivljena da bi sakrila vlastite greške.
Post je objavljen 12.09.2015. u 16:47 sati.