Promatrajući zbivanja oko nogometne reprezentaciji čini mi se kako menadžeri često puta prave spisak igrača, pa se tako događa da neki bivaju odjednom standardni a potom ih više nema, a neki koji su zaslužili da to budu odjednom nestanu.
Mnogo se stvari događa, nama poznatih i nepoznatih, i čini mi se kako je ona zaglibila duboko u nekakvim osobnim interesima samog Mamića, ali i drugih. Preko njenih leđa lome se koplja lijevih i desnih, odnosno sama politika želi preuzeti konce upravljanja, a prigovarali su Tuđmanu da sastavlja reprezentaciju i drži konce u svojim rukama. Ali, kako god da bilo, tada smo stvorili i izgradili ugled i renome. Ovo sada je razvodnjavanje i blijeđenje, jer neki likovi uzdigli su sebe iznad nacionalnog ponosa, nekakve grupe žele preko navijača dokazati da su Hrvati primitivna horda, odnosno da su poklonici fašizma. Takvima je cilj odvojiti navijače od reprezentacije, izazvati unutarnje sukobe, obezvrijediti je, odnosno spustiti je na neki niži nivo, jer često čujem kako nekima nije jasno zašto se traži od nogomentne selekcije da bude pri samom svjetskom vrhu kada smo jako mala zemlja. Doista ne znam da li je to skromnost, da li je jednostavno viđenje prave istine, ili je otpor prema nečemu što je u nama izazivalo ponos... Tako sada ispada da je kriv Kovač, prije njega Štimac, ali stvari vidim nekako puno dublje, i doista jednim događajem koji nema apsolutno ništa sa nogometom pomislio sam da bi on mogao značiti kraj Kovača, odnosno nešto slično dogodilo se prije sa Štimcem. Ne znam da li je to samo slučaj slučajnosti u oba slučaja, ali uvjeren sam da se mnogo toga događa a da nema neke veze sa samim nogometom. To je kad određene skupine ljudi osjete moć i žele pokazati nadmoć, a ona ne trpi nečije uspijehe nego je orijentirana samoj sebi.
Stvorena je jedna jako negativna energija koja se neće riješiti promjenom izbornika, jer mislim da su pravi problemi negdje drugdje... Ali, valjda je lako biti pametan i pametovati na nekakvom blogu...
Što se tiče košarkaške reprezentacije, već mnogo godina vidi se stalno nazadovanje, koje je sada možda zaustavljeno i malo podignuto prije svega zahvaljujući iznimnim talentima, ali to nije to. Svi već govore o četvrtfinalnom srazu sa Srbijom, ali današnja utakmica pokazuje da možda do toga neće ni doći. Vidi se da Hrvatska već dvadeset godina nema svoju prepoznatljivu igru, da se odrekla svoje vlastite škole i prepoznatljivosti, a to je jednostavnost i potenciranje preciznosti, odnosno upornosti i izdržljivosti. Čini mi se kako se više vremena i pažnje daje teretani, kako bi se igrači fizički izgradili, ali to je loš i pogrešan smjer.
Jer, puno važnija je kreativnost, posvećenje jednostavnosti, podizanje fizičke izdržljivosti, a samim tim igra postaje ljepša, inteligencija i izdržljivost nadjačavaju snagu i mišiće. To se jasno vidi kod Srbije, kod Litve, koji su ostali vjerni svojoj košarkaškoj tradiciji i školi. Zato se ne slažem s onima koji opet kažu kako je Hrvatska mala, i da im nije jasno zašto ona mora biti pri europskom ili svjetskom vrhu... Zašto bi onda Kenija u atletici bila svjetski moćna reprezentacija kada je siromašna zemlja sa slabo izgrađenom demokracijom, i sa jako slabim uvijetima za bavljenje tom granom športa, mislim na one materijalne uvijete.
Nikada nisam igrao u nekom klubu, niti sam trenirao košarku, ali smo često igrali basketa. Nisam nekakav stručnjak, ali vidim da nema napretka, ma koji god izbornik bio, jer se uporno gura nekakav stil igre koji nije, niti će proslaviti hrvatsku košarku...
I valjda je lako pametan biti, jer to svima ide najlakše od ruke, pa valjda i meni...
Post je objavljen 10.09.2015. u 21:28 sati.