Pregled posta

Melankolija, humor i živo oko. Oko dječaka koje sve opaža i prema svojoj blizini uspostavlja nepogrešivo dobrohotan i blag, smijehu okrenut pogled. Čitajući roman Ivice Ivaniševića dok vani cvrčci padaju s grana od vrućine i dok se pola kilograma srdela kuha u najlonskoj vrećici što sam je zaboravio u autu, i sam postajem dijelom njegovog intimističkog, dječačkog čuda i govora. Jer sve tako lako prepoznajem, najlakše onu nevinost bivšeg vremena koje je tako nepovratno iščezlo iz vlastita volumena i glasa. Svijeta o kojem piše Ivanišević, nažalost, više nema. Prerije i ponija više nema, nema bome niti nas samih, a niti naših heroja koji su se ukazivali na svakom horizontu prema kojem bismo okrenuli lice. Nema budućnosti, ali postoji onaj tijesni spas udvoje. Neki kažu da je to ljubav.